četvrtak, 9. veljače 2012.

Bolesti bubrega

Bolesti bubrega
Što svatko treba znati o bubrežnim bolestima
Doc.dr.sc. Svjetlana Čala, nefrolog

KAKO SE MOŽE ZNATI DA BUBREZI SLABO RADE?
Većina bolesnika koja kreće na dijalizu nije znala da ima bubrežnu bolest, nisu se zbog nje liječili, suočili su se s bubrežnom slabošću tek koji mjesec prije nego je započeto liječenje hemodijalizom ili peritonejskom dijalizom. Kronična bubrežna bolest ne boli, ona tiho oštećuje bubrege i daje znakove tek kad su bubrezi gotovo potpuno "potrošeni".
Prosječni bolesnik koji kreće na dijalizu ima 66 godina, češće je muškarac, ima prekomjernu tjelesnu težinu, šećernu bolest, povišen krvni tlak i masnoće u krvi, "ali ga to nije puno smetalo, donedavno se je osjećao dobro i pravio planove kako će uživati u zasluženoj mirovini. Vrijednosti šećera u posljednje vrijeme nisu bile osobito visoke. Ima povišen tlak, ali tlak imaju svi u obitelji."

ZAŠTO BUBREZI PROPADAJU?
Gubitak bubrežne funkcije zbog kojeg se mora doživotno ići na dijalizu ili imati presađen bubreg, najčešće nastaje zbog šećerne bolesti. Ono što se prije zvalo starački dijabetes, blaga šećerna bolest ili dobroćudna šećerna bolest nije nimalo dobroćudno. Trećina bolesnika koji moraju ići na dijalizu da bi preživjeli, izgubili su bubrege zbog šećerne bolesti.
Bubrege (i druge organe) uništava i ona šećerna bolest koja prividno ne izaziva velike poteškoće, kod koje šećer u krvi ne mora biti jako povišen, koja se ne liječi inzulinom, pa čak i ona koja nije liječena tabletama. Dogodi se da se šećerna bolest otkrije istovremo kad i bubrežno zatajenje, a da bolesnik za nju prethodno nije ni znao. To ne znači da šećerne bolesti nije bilo ranije, ali su njeni znakovi bili neprepoznati ili zanemarivani. Da bi šećerna bolest uništila bubrege potrebno je dvadesetak godina.
Dugogodišnji povišen krvni tlak, osobito slabo ili nikako liječen, postepeno oštećuje najmanje krvne žile bubrega i onemogućava da bubrezi rade normalno. Povišen krvni tlak ne izaziva tegobe i ne upozorava bolesnika na potrebno liječenje dok ne napravi trajnu štetu na bubrezima, srcu, mozgu. Zbog toga što je hipertenzija bezbolna, česta i trajna, mnogi zanemare liječenje hipertenzije. Osobito malo osoba provodi upute o zdravom načinu života, što je ključan dio liječenja hipertenzije. Sve je više debelih osoba, a debljina je glavni uzrok povišenog krvnog tlaka. Hipertoničari lijekove počnu redovito uzimati tek kad imaju tegobe zbog oštećenja srca, mozga ili krvnih žila.
Ateroskleroza (sužavanje arterija zbog odlaganja masnoće) uzrok je smanjenog dotoka krvi pa nastaje infarkt srca, moždani udar, puknuće aorte, odumiranje dijelova nogu koje treba amputirati. Sužavanje bubrežnih arterija onemogućava normalan rad bubrega, bubrezi se skvrče i na kraju potpuno zataje. I ova je bubrežna bolest nezamjetna i bezbolna, jedini znak je ponekad pogoršanje dugogoodišnje hipertenzije.
Bubrezi mogu propasti i zbog bolesti kojima su od početka zahvaćeni samo bubrezi. Glomerulonefritis je imunološka bolest koja može izazvati zatajenje bubrega. Policistična bubrežna bolest je najčešća od nasljednih bolesti bubrega. Bubrežni kamenci i prirođeni poremećaji bubrega, osobito udruženi s bakterijskim upalama mogu dovesti do propadanja bubrega.
Šećerna bolest, povišen krvni tlak i ateroskleroza su česte bolesti. U Hrvatskoj šećernu bolest ima svaka deseta odrasla osoba, hipertenziju ih ima 40%, a 52% osoba umire zbog bolesti srca i krvnih žila. Zbog toga zatajenje bubrega najčešće nastaje zbog šećerne bolesti, povišenog krvnog tlaka i ateroskleroze, koje djeluju pojedinačno, ali još češće u iste osobe udruženo.

MOŽE LI SE SPRIJEČITI PROPADANJE BUBREGA?
Ako se oštećenje bubrega otkrije rano, primijenit će se liječenje koje može usporiti, ili zaustaviti dalje oštećenje bubrega, ili čak popraviti štetu. Kronična bubrežna bolest i opasnost gubitka bubrežne funkcije može se otkriti u ranoj fazi pregledom mokraće i krvi. Bjelančevine u mokraći govore o opasnosti pogoršanja rada bubrega, iz kreatinina u krvi izračuna se stupanj postojećeg oštećenja bubrega. Osnovni cilj liječenja je smanjiti propuštanje bjelančevina u mokraću, izborom lijekova za krvni tlak. Bit će primijenjene i sve druge mjere koje čuvaju bubreg.

RIZIK PRERANE SMRTI
Kronična bubrežna bolest nije samo rizik za propadanje bubrega i potrebu liječenja dijalizom. Mnogo je veći rizik prerane smrti u bolesnika koji imaju smanjen rad bubrega i bjelančevine u mokraći. Bolest bubrega pogoršava bolesti krvnih žila, srca i mozga, smanjuje kvalitetu života (nakon infarkta, moždanog udara, amputacije) i povećava rizik smrti za više od 10 puta.

ČIJI SE BUBREZI MORAJU PROVJERAVATI?
Osobe s poznatom bubrežnom bolešću zahtijevaju redovito liječenje i kontrolu.
Sve osobe sa šećernom bolešću, hipertenzijom, osobe čiji srodnici su liječeni dijalizom i osobe s bolestima srca i krvnih žila trebaju provjeru urina i krvi da se utvrdi stanje bubrega.

izvor: http://www.svjetskidanbubrega.org

Upala bubrega (pijelonefritis)

Bolesti bubrega
Pijelonefritis ili upala bubrega, je ozbiljna bakterijska infekcija bubrega koja može biti akutna ili hronična.

Upala bubrega

Jedna od najčešćih bolesti bubrega, akutni pijelonefritis je iznenadna upala bubrega, koju uzrokuje bakterija. Pre svega je pogođena crevna oblast i bubrežna karlica ili nešto ređe bubrežne tubule.

Hronični pijelonefritis je trajno zapaljenje bubrega koje može ostaviti ožiljak na bubrezima i može voditi do hroničnog oštećenja bubrega. Ova bolest bubrega je najčešća kod pacijenata koji imaju predispozicije da im se vrati akutni pijelonefritis.

Uzroci upale bubrega

U ubedljivo najvećem broju slučajeva, upalu bubrega izaziva bakterija koja dolazi spolja i putuje kroz urinarni sistem kroz uretru do bešike, i na kraju iz bešike do bubrega. U tom slučaju je poznata kao rastuća infekcija. Ovo može objasniti zašto žene, čija uretra je kraća i bliže analnom otvoru, potencijalno izvoru bakterija, imaju četiru puta više zastupljenu infekciju bubrega nego muškarci.

Postoji i verovanje od strane doktora da se, ponekad, u mnogo ređem broju slučajeva, bakterijska infekcija koja izaziva pijelonefritis može razviti i u drugom delu tela, a zatim putem krvi doći i do bubrega.

Protok mokraće u suprotnom smeru, tj. unazad, je poznat kao refluks i može biti uzrokovan anatomskim defektom ili opstrukcijama. U prvom slučaju, umesto čvrstog kapka koji razdvaja bešiku i ureter, postoji široki otvor. Za vreme mokrenja dolazi do kontrakcija bešike, pa urin umesto u jednom smeru, teče u oba smera, ka spolja – kroz uretru i ka unutra kroz uretere (mokraćne kanale koji spajaju bešiku sa bubrezima). Ovaj defekt nije lako ispraviti, a oni koji ga imaju, su izloženi čestim infekcijama.

Opstrukcije koje uzrokuje refluks kod žena, su obično u formi suženja, ili ožiljka na tkivu, nastale od infekcije ili upale uretre. Kod mladih ljudi, ovakva suženja se javljaju ređe i obično su posledica polno prenosivih infekcija. Kod starijih ljudi, prostata je često odgovorna za prepreke koje ometaju pravilan tok urina.
Refluks može biti uzrokovan stavljanjem katetera ili instrumenata, kao što su cistoskopi zarad dijagnoze ili lečenja. Stavljanje bilo kog stranog tela u oblast gde postoji opstrukcija, nosi mnogo rizika od infekcije koja će biti još teža za lečenje.


Simptomi upale bubrega

Bez obzira na uzrok, simptomi akutnog bakterijskog pijelonefritisa su obično isti. Prvi simptomi su obično drhtaji, prožimanje drhtavice kroz celo telo, uz pratnju visoke temperature i bola zglobovima i mišićima, uključujući i bol u bokovima. Moguće je da simptomi uopšte ne skrenu pažnju na bubrege.

Nastala situacija može biti posebno zbunjujuća za decu, kada visoka temperatura može iznenada doneti mentalnu blokadu ili promenu mentalnog stanja, ili kod starijih, gde visoka temperatura može rezultirati zbunjenošću, ili infekcija može biti maskirana bolovima.

Mogu se javiti iritirajući simptomi: (bol koji peče tokom mokrenja, potreba za neodloložnim mokrenjem, ili učestalo mokrenje).

Kod akutnih infekcija, simptomi se razvijaju ubrzano, prvo se primećuje visoka temperatura, posle koje obično usledi promena boje mokraće, a zatim osetljivost u boku. Kako se upala bubrega razvija, javljaju se i bol, gubitak apetita, glavobolja i svi standardni znaci infekcije se razvijaju. Ovakva vrsta bola u bubregu se razlikuje od grčeva u stomaku, kao posledica kamena u bubregu, po tome što su kontinualni i ne javljaju se u talasima, ostaju u jednoj tački i pogoršavaju se ukoliko se osoba kreće.

Pacijenti sa hroničnim pijelonefritisom mogu imati akutne infekcije, pri čemu ponekad nema simptoma, ili simptomi mogu biti tako blagi da prođu neprimećeni. Ovo sa sobom nosi rizik da zapaljenje može napredovati polako i neprimećeno tokom mnogo godina, sve dok ne dođe do propadanja koje uzrokuje prestanak rada bubrega. Zato, hipertenzija (visoki krvni pritisak) ili anemija ili simptomi koji su povezani sa insuficijencijom bubrega, mogu biti prvi indikatori nevolje. Nažalost, kad se to desi, možda je već došlo do nepovratne štete.

Dijagnoza

Vaš fizijatar će uzeti medicinsku istoriju, uraditi fizički pregled, i preporučiti testove među kojima će verovatno biti analiza krvi i kultura krvi, analiza urina, urinokultura i verovatno ultrazvučna studija bubrega.


Lečenje bubrega

Terapija antibioticima koja će se prepisati zavisi od konkretnog mikroorganizma kojim je telo inficirano, koji se utvrđuje urinokulturom. U slučaju kada mikroorganizam ne može biti identifikovan, lečenje bubrega se obično sastoji od širokog spektra antibiotika. Simptomi mogu nestati posle nekoliko dana lečenja antibioticima. Iako urin postaje sterilan u roku od 48 sati do 72 sata od početka terapije, takva terapija traje 21 dan.

Pacijentima sa opasnim infekcijama ili faktorima komplikacije može biti potrebna hospitalizacija, makar na počeku lečenja. Kod nekih pacijenata, može biti neophodna hirurška operacija da bi se uklonile smetnje ili ispravile anatomske anomalije.

Terapija koja sledi posle operacije, uključuje uziimanje urinokulture tokom nekoliko nedelja posle završetka uzimanja lekova, kako bi se eliminisala mogućnost opstajanja infekcije.

Pacijenti koji su u visokom riziku od vraćanja infekcije urinarnog trakta i bubrega, kao što su oni koji duže koriste Folijev kateter, zahtevaju dugoročnu terapiju posle operacije.

Šta pitati doktora u vezi upale bubrega?

Šta je uzrok zapaljenja i infekcije?
Postoji li anatomski defekt ili opstrukcija, prepreka?
Može li taj defekt biti ispravljen?
Da li se prepisuje upotreba antibiotika?
Šta može biti urađeno da se minimizuje dalja infekcija?
Da li je hirurška operacija jedna od mogućnosti?
Postoji li rizik od eventualnog prestanka rada bubrega?
Prevencija

U nekim slučajevima, upala bubrega može biti sprečena pravovremenim prepoznavanjem i lečenjem manjih urinarnih infekcija koje, ako se ne leče, mogu uznapredovati u ovo, mnogo opasnije stanje.

Izvori: www.polnebolesti.com
Health Central

Dijeta za bubrežne bolesnike


Dijetalna prehrana određuje se prema vrsti i stupnju bolesti . Dijeta se ne slaže samo prema dopuštenim i nedopuštenim namirnicama već se često mijenja prema razvoju bolesti, te je stoga potreban kontakt s liječnikom i za bolesnika i za domaćicu koja vodi brigu o dijetalnoj prehrani u kući. Svaka vrsta dijete ograničena je određenim sastavom hrane . U ovoj se dijeti to ograničenje odnosi na bjelančevine, koje mogu biti potpuno izostavljene ili smanjene . Kad se bolesnik nalazi u kućnoj njezi, smatra se da je njegovo stanje pred ozdravljenjem, ali se nastavlja dijetaina prehrana koju je odredio liječnik. U tom razdoblju još je malo bjelančevina, osobito životinjskog podrijetla. Pored sniženih bjelančevina, snižena je i količina soli, bilo potpuno bilo s minimalnim soljenjem. Dakle, dijeta je i neslana. Kalorična je vrijednost od 2000 do 2500 kalorija na dan.

Prema tome, osnovne se namirnice biraju iz grupe ugljikohidrata, povrća i masnoća: Spomenuli smo da se radi o ‘ograničenju soli, pa zbog toga upozoravamo domaćice da je takvu dijetu vrlo teško provesti, odnosno dotjerati njezin okus na zadovoljstvo bolesnika. Dijeta je jednolična sve dotle dok liječnik ne povisi ili ne doda količine bjelančevina koje bi razbile tu monotoniju. Zavisi mnogo o dobroj volji i želji za ozdravljenjem samog bolesnika, a s druge strane, o dobroj domaćici koja će nastojati da takvu dijetu učini bolesniku što pristupačnijom. Jednom dijelu bolesnika koji boluju od bubrežnih bolesti ograničavamo i tekućine, pa će i taj činilac utjecati na jelovnik, npr. smanjena potrošnja čaja, juha i slično. Radi što lakšeg izbora namirnica, navest ćemo dopuštene i nedopuštene namirnice u strogo neslanoj dijeti, ako liječnik ograniči sol. Da bismo pomogli domaćici, priložit ćemo jelovnik s niskim vrijednostima bjelančevina u raznim kombinacijama. U taj jelovnik domaćica će, prema uputama liječnika, dodavati nove namirnice, po količini ili vrsti . Potrebno je znati: 1 . koliko je dopušteno dodavati soli ; 2 . koliko bjelančevina treba sadržavati jelovnik po uputi liječnika; 3. je li ograničena tekućina

DOPUŠTENE NAMIRNICE U STROGO NESLANOJ DIJETI

Meso : teletina, govedina, svinjetina, janjetina, perad, jetrica, riba, jaja .

Cerealije : dvopek neslani, kruh neslani, tjestenine bez soli i riža bez soli. Povrće : zelena salata, rajčica, grašak, mahune, krumpir, šparoga, krastavci .

Mlječni proizvodi : obrano mlijeko.

Masnoće : maslac, ulje , vrhnje 40-50 grama.

 Piće : prirodni voćni sokovi, vino, pivo.


ZABRANJENE NAMIRNICE U STROGO NESLANOJ DIJETI.

Meso : sve sušeno i salamureno meso, sve konzerve čistog mesa ili mesa s povrćem, sušene ribe, konzervirane juhe, ekstrakti.

Cerealije : soljeni kruh, soljeni dvopek, soljene tjestenine.

Povrće : sve konzervirano povrće, kiselo zelje , kisela repa, kelj, korabica, tikvice, špinat, rotkva, prokulica.

Masnoće : sve slane masnoće

Mlječni proizvodi : sve vrste sira, kiselo mlijeko, jogurt, svjež kravlji sir, bjelanjak.

Pića: mineralna voda.

izvor:www.savjetnica.com

Transplantacija bubrega

Bolesti bubrega

Mit 1
Čuo sam o nekom mladiću, koji je noću nestao. Ujutro je nađen bez bubrega, koji su mu uzeti kako bi bili namijenjeni prodaji na crnom tržištu.”

Stvarnost:
Nikada se nije dogodio ovakav slučaj. Najprije, zabranjena je ilegalna trgovina organima, Drugo, s obzirom na složenost transplantacijskog postupka, ovakav je događaj praktično nemoguć. Postupak određivanja podudarnosti tkiva davaoca i primaoca, potreba za visokoobrazovanim liječnicima i drugim medicinskim osobljem, kao i zahtjevi za visokom i suvremenom tehnologijom, čine tajnost takvog postupka nemogućim.


Mit 2
“Poznati i bogati ljudi postavljaju se na vrh liste čekanja, dok “obični” ljudi čekaju na presađivanje, dugo vremena”.

Stvarnost:
Distribucija i određivanje primaoca slijepo je na materijalno stanje ili društveni status. Duljina čekanja na presadak određuju mnogi čimbenici, uključujući podudarnost tkiva, krvnu grupu, duljinu čekanja na presađivanje, težinu bolesti, kao i drugi medicinski kriteriji. Faktori, poput rase, spola, dobi, prihoda ili društvenog statusa, ne uzimaju se u obzir kod određivanja tko će dobiti organ.

Mith 3
“Ako se dogodi nesreća i u bolnici znaju da želim donirati organe, hoće li mi liječnici, unatoč tome, pokušati spasiti život?”

Stvarnost:
Liječnici i zdravstveno osoblje, koje će vas liječiti, potpuno je odvojeno od timova liječnika za presađivanje. Zdravstveno osoblje koje se bavi transplantacijom obavještava se tek kada se svi uloženi napori za spašavanje života pacijenta pokažu neuspješnim i kada se ustanovi smrt. Transplantacijski timovi obavještavaju se tek kada se od obitelji dobije dozvola za doniranje organa.

Mit 4
“Moja religija ne podržava doniranje organa.”

Stvarnost:
Sve organizirane svjetske religije podržavaju donaciju organa, smatrajući je aktom plemenitosti i osobnim izborom.

Mit 5
“Ne želim da moja obitelj ima bilo kakve troškove ako ja želim pokloniti organe”.

Stvarnost:
Obitelj donora nije opterećena troškovima.

Mit 6
“Ako doniram organe, da li postoji mogućnost da primatelj ili njegova obitelj, na bilo koji način kasnije optereti moju obitelj?”

Stvarnost:
Obavijest o donoru prenosi se primaocu i njegovoj obitelji samo u slučaju da to želi obitelj davaoca.

Mit 7
“Ja nisam potpuno zdrav. Da li mogu biti donor?”

Stvarnost:
Liječnici će u određenom trenutku procijeniti koji su organi zdravi i iskoristivi za presađivanje.

Mit 8
“Ja sam prestar da budem donor.”

Stvarnost:
Ne postoji više dobna granica za davanje organa. Opća granica je ipak oko 70 godina. Davatelj organa može biti i dječje dobi. No, iznad svega je važno da građani, svojim pojedinačnim primjerima, pokazuju prihvaćanje doniranja organa.

Mih 9
“Čuo sam da se uzimaju svi organi bez obzira što ja želim donirati.”

Stvarnost:
Obavijestite članove svoje obitelji i blisku okolinu o tome što želite ili pak što ne želite donirati.

Mit 10
“Doniranje organa predstavlja bitno nagrđenje mrtvog tijela.”

Stvarnost:
Donirani organi se odstranjuju kirurškim zahvatom. poput svake druge ozbiljne kirurške operacije. Dobivanje organa ne nagrđuje tijelo i ne mijenja njegov izgled za sahranu.

izvor: www.hdm.hr

Policistični bubrezi

Bolesti bubrega
Normalno, bubrezi filtriraju toksične materije i tečnost iz krvi. Kod osoba sa policističnim bubrezima, oni postaju uvećani sa više cista koje ometaju normalnu bubrežnu funkciju. To ponekad može da dovede do otkazivanja bubrega i potrebe za dijalizom ili transplantacijom bubrega.

Postoje dva glavna oblika bolesti policističnih bubrega: autozomalna dominantna bolest policističnih bubrega i autozomalna recesivna bolest policističnih bubrega.

Autozomalna dominantna bolest policističnih bubrega (ADBPB) je čest poremećaj koji se javlja kod 1 na svakih 400 do 1000 osoba. Kod samo oko polovine ADBPB će biti dijagnostikovana jer bolest obično prolazi bez simptoma. Autozomalno dominantna znači da postoji rizik od 50 procenata da će roditelj preneti mutiran gen na dete.

Autozomalna recesivna bolest policističnih bubrega (ARBPB, nazvana još i dečja bolest policističnih bubrega) se obično dijagnostikuje još kod beba, iako blaži oblici mogu da se dijagnostikuju kasnije tokom detinjstva ili u pubertetu. Procenjena incidenca je 1 u 10,000 do 20,000 osoba. Autozomalna recesivna znači da mutiran gen mora da bude prisutan kod oba roditelja; osoba koja ima samo jedan mutiran gen je nosilac. Ako su oba roditelja nosioci (svaki ima po jednu normalnu i jednu abnormalnu kopiju gena), postoji šansa od 25 posto da će dete naslediti mutiran gen od svakog roditelja i da će oboleti.

GENETIKA BOLESTI POLICISTIČNIH BUBREGA — Oko 85 procenata porodica sa autozomalno dominantnom bolesti policističnih bubrega (ADBPB) ima abnormalnost na hromozomu 16; te osobe imaju BPB1 bolest. Preostalih 15 procenata ima defekt koji pogađa gen na hromozomu 4; to se zove BPB2 bolest. U nekim slučajevima nije moguće odrediti koji je gen mutirao.

U oko 25 do 40 procenata slučajeva ADBPB nastaje kod osoba bez porodične istorije bolesti. To u 10 posto slučajeva predstavlja novu mutaciju gena. Često se, naročito u porodicama bez BPB1, radi o bolesti koja sporo napreduje i nikada ne dovede do pojave simptoma.

Ciste i otkazivanje bubrega nastaju ranije u slučaju PKD1 bolesti; prosečna starost kada nastane poslednji stadijum bolesti bubrega (odnosno kada su potrebni dijaliza ili transplantacija) je oko 57 godina kod PKD1 bolesti i 69 kod ne-PKD1 bolesti.

FORMIRANJE CISTI — Autozomalno dominantna bolest policističnih bubrega (ADBPB) uzrokuje abnormalan rast ćelija, što dovodi do formiranja cisti u bubrezima, ali način na koji se cista formira nije jasan.

Osnovna jedinica bubrega je nefron, a svaki bubreg ima oko milion nefrona. Svaki nefron se sastoji od glomerulusa, skupa vrlo malih arterija izmešanih sa tubulama. Glomerule i tubule zajedno filtriraju otpadne materije iz krvotoka i izbacuju ih preko urina.

Sa ADBPB, cista počinje kako proširenje tubule. Tubula se vremenom uvećava, obično usled nagomilavanja tečnosti u cisti. Ćelije koje čine cistu se umnožavaju i ona raste. Ciste mogu da rastu i u jetri, pankreasu i/ili slezini.

UTICAJ NA BUBREG — Autozomalno dominantna bolest policističnih bubrega (ADBPB) često dovodi do progresivnog otkazivanja bubrega, delimično zbog konstantnog uvećavanja cisti. Mogu da se jave i druge posledice kao što su visok krvni pritisak, infekcija bubrega, krv u urinu (hematurija) i kamenje u bubrezima. Bol u krstima i stomaku takođe je moguć.

Otkazivanje bubrega — Otkazivanje bubrega dovoljno teško da zahteva dijalizu ili transplantaciju bubrega naziva se poslednji stadijum bolesti bubrega (ESRD). Iako ADBPB može da uzrokuje ESRD još u detinjstvu, najčešće se javlja u srednjem dobu ili kasnije. Verovatnoća potrebe za dijalizom kod osoba sa ADBPB se procenjuje na manje od 2 procenta kod osoba mlađih od 40 godina i povećava se na 50 do 75 procenata do starosti od 70 do 75 godina. Otkazivanje bubrega se ne javlja kod svih pacijenata sa ADBPB.

Faktori rizika — Rizik od nastanka hronične bolesti bubrega (prekursor poslednjeg stadijuma bolesti bubrega) kod ADBPB zavisi od velikog broja faktora rizika. Faktori koji povećavaju rizik su mlađe doba prilikom dijagnoze, muški pol, postojanje BPB1, česte epizode vidljive krvi u urinu, visok krvni pritisak i uvećani bubrezi. Postojanje više od jednog faktora rizika dodatno povećava rizik od pogoršanja bolesti bubrega kako god muškaraca, tako i kod žena.

Visoki krvni pritisak — Visoki krvni pritisak se često javlja u slučaju autozomalne dominantne bolesti policističnih bubrega (ADBPB) i dijagnostikuje se kod 60 do 70 procenata pacijenata. Često se dijagnostikuje rano tokom toka bolesti, pre bilo kog znaka otkazivanja bubrega.

Infekcija bubrega — Oko 30 do 50 procenata pacijenata sa ADBPB će imati više od jedne infekcije bubrega.

Primarni simptomi infekcije bubrega kod osoba sa ADBPB su povišena temperatura i bol u leđima. Infekcija može da zahvata bubreg ili cistu. U slučaju infekcije ciste nisu svi antibiotici podjednako delotvorni. Kako nije lako odrediti mesto infekcije, većina lekara će preporučiti oralni antibiotik koji može da prodre u cistu. Neki pacijenti sa vrlo visokom temperaturom ili teškim bolom moraju da se tretiraju intravenski primenjenim antibioticima.

Krv u urinu — Hematurija (krv u urinu) se javlja kod 35 do 50 procenata pacijenata sa ADBPB i može da bude prvi znak bolesti. Sa hematurijom, urin može da bude roze ili crvene boje. Česte su ponovljene epizode hematurije.

Hematuriju obično uzrokuje krvarenje u cisti usled njene rupture, što je posledica infekcije urinarnog trakta ili većeg napora; krvarenje može da uzrokuje bol sa strane donjeg dela leđa (bol u krstima). Pacijenti sa ADBPB mogu da razviju i kamenje u buburezima, što takođe može da dovede do hematurije i bola u bokovima.

Hematurija povezana sa rupturom cisti obično prestaje nakon dva do sedam dana. Tretman obično podrazumeva odmaranje i unos veće količine tečnosti dok krvarenje ne prestane. Ako krvarenje ne prestane sa odmorom u krevetu i unosom veće količine tečnosti, možda će biti potrebna terapija za zaustavljanje krvarenja.

Kamenje u buburezima — Kamenje u bubrezima se javlja kod oko 20 procenata osoba sa policističnim bubrezima. Kamenje u bubrezima može da uzrokuje bol, a ponekad može da blokira put urina bez simptoma.

Tretman kamenja u bubrezima kada blokira put urina je otežan kod pacijenata sa ADBPB. Cista otežava hirurško uklanjanje kamena ili upotrebu talasnih šokova za njegovo razbijanje (ekstrakorporalna terapija talasnih šokova litotripsija ili ESWL).

Bol u krstima i stomaku — Pacijenti sa autozomalnom dominantnom bolesti policističnih bubrega (ADBPB) često osećaju bol u stomaku i krstima koji nije povezan sa infekcijom, krvarenjem u cisti ili kamenom. Bol je često tup i uporan i smatra se da nastaje usled istezanja zida ciste, ili pritiska na druge organe kada se bubrezi i/ili jetra uvećaju. Nasuprot tome, iznenadni bol je češće posledica krvarenja ili infekcije u cisti, uvrtanjem bubrega ili kamenom u bubregu.

Većini osoba sa upornim, tupim bolom u stomaku ili krstima obično nije potrebna terapija; često se preporučuju analgetici kao što je acetaminofen. Nesteroidni antiinflamatorni lekovi (NSAIL) kao što su ibuprofen ili naproksen se takođe ponekad preporučuju, iako pacijenti sa policističnim bubrezima treba da se konsultuju sa lekarom o prednostima i rizicima NSAIL-a pre nego što počnu da ih koriste. NSAIL se ne preporučuju kada je bubrežna funkcija redukovana.

Neke osobe imaju bol dovoljno uporan da ograniči njihovo svakodnevno funkcionisanje. Težak bol se obično procenjuje ultrazvukom kako bi se videlo da li u bolnom delu postoji velika cista. Ako postoji, moguće je uvesti iglu u cistu uz pomoć ultrazvuka i izvući tečnost iz nje. Većina pacijenata oseti smanjenje bola nakon dreniranja. Međutim, bol se obično javlja ponovo i ponekad je potrebna operacija kako bi se umanjio pritisak ciste.

KOMPLIKACIJE VAN BUBREGA — Kod pacijenata sa autozomalno dominantnom bolesti policističnih bubrega (ADPKD) je moguća pojava velikog broja komplikacija van bubrega. Za te komplikacije se smatra da nastaju usled iste abnormalnosti odgovorne za formiranje cisti u bubrezima.

Cerebralna aneurizma — Najteža komplikacija bolesti policističnih bubrega je cerebralna ili moždana aneurizma (proširenje krvnog suda zbog slabljenja njegovog zida). Aneurizme mogu da puknu i dovedu do krvarenja u mozgu.  Ako se ne tretira brzo, krvarenje može da uzrokuje ireverzibilna oštećenja mozga ili smrt. Pucanje anerurizme se često javlja kod pacijenata sa većim aneurizmama i/ili loše kontrolisanim visokim krvnim pritiskom. Najčešći simptom krvarenja je nagla, teška glavobolja, često praćena mučninom i povraćanjem.

Oko 4 procenata mladih odraslih osoba sa ADBPB može da ima aneurizme u mozgu, a frekvencija se povećava sa starošću za oko 10 procenata. Osobe sa porodičnom istorijom cerebralne aneurizme ili moždanim krvarenjem imaju najveći rizik od formiranja aneurizme.

Kod visokorizičnih pacijenata preporučuje se rana dijagnoza cerebralne aneurizme. Testiranje (traženje aneurizme) se obično izvodi pomoću različitih skenera kao što su CT skener ili angiografija magnetnom rezonancom (MRA).

Trenutno, rutinsko testiranje se preporučuje samo u slučaju visokorizičnih pacijenata kao što su pacijenti koji su već imali rupturu aneurizme, pacijenti sa porodičnom istorijom moždanog krvarenja, pacijenti sa upozoravajućim simptomima, ili pacijenti sa visoko rizičnim zanimanjem (npr. pilot), kada gubitak svesti može da dovede u ozbiljnu opasnost pacijenta ili druge osobe.

Ispitivanje pacijenata sa niskim rizikom se ne preporučuje jer su aneurizme retke u toj grupi, a većina otkrivenih aneurizmi ima mali rizik od pucanja. Pored toga, postoji rizik od teških neuroloških komplikacija povezanih sa korektivnom operacijom; to znači da je rizik od otklanjanja aneurizme veći od koristi izbegavanja njene rupture. Zbog toga većina pacijenata sa niskim rizikom ne bi imala koristi od pronalaska aneurizme, naročito jer se operacija malih aneurizmi ne preporučuje.

Aneurizme koje su veće od 7 do 10 mm imaju veliki rizik od pucanja (do 2 procenata gorišnje). Cerebralne aneurizme te veličine i one koje uzrokuju simptome mogu da se koriguju operacijom ili procedurom kojom se postavlja kalem unutar aneurizme koji redukuje opasnost od pucanja. Manje aneurizme koje ne uzrokuju simptome ređe pucaju i ne koriguju se rutinski, osim kod pacijenata sa istorijom krvarenja.

Ciste u jetri — Ciste u jetri su česte kod osoba sa autozomalno dominantnom bolesti policističnih bubrega (ADBPB), sa pogođenih 30 do 40 procenata pacijenata mlađih od 30 godina do više od 80 do 90 procenata osoba starijih od 60 godina.

Ciste u jetri su češće kod osoba sa uznapredovalom hroničnom bolesti bubrega. Iako je incidenca bolesti policistične jetre slična kod muškaraca i žena, vrlo velike ciste se javljaju isključivo samo kod žena i češće su kod žena koje su imale više trudnoća.

Većina pacijenata sa cistama u jetri nema simptome i ima normalnu ili skoro normalnu funkciju jetre. Međutim, kod nekih osoba može da se javi bol (ako je uporan ili vrlo snažan možda će biti potrebno dreniranje ciste) i/ili infekcija ciste (za koju je potrebna terapija antibioticima i, u nekim slučajevima, dreniranje).

Bolest srčanih zalistaka — Abnormalnosti srčanih zalistaka se javljaju kod 25 do 30 procenata pacijenata sa ADBPB. Većina pacijenata sa bolesti srčanih zalistaka nema simptome i nije im potrebna terapija. Međutim, bolest srčanih zalistaka može tokom vremena da se pogorša i postane dovoljno teška da bude potrebna njihova zamena.

Divertikulumi kolona — Divertikulum je džep (proširenje ka spolja) koji može da nastane u zidu kolona, naročito na mestu na kome u njega ulazi krvni sud. Divertikulozis označava prisustvo divertikuluma u kolonu; divertikulitis se odnosi na inflamaciju divertikuluma. Osobe sa autozomalno dominantnom bolesti policističnih bubrega (ADBPB) imaju povećanu verovatnoću od komplikacija divertikuluma u kolonu, naročito nakon transplantacije bubrega.

Simptomi divertikulitisa obuhvataju abdominalni bol (koji može da bude sličan bolu uzrokovanom cistama u bubrezima), dijareju i krv u stolici. Osobama sa bolesti divertikuluma koje nemaju simptome nije potreban specifičan tretman. Tretman divertikulitisa zavisi od težine simptoma i kliničkih nalaza.

Hernije abdominalnog zida — Hernija se javlja tamo gde su mišići oslabljeni. Deo može da bude istaknut ako ga pritiskaju organi iza mišića, naročito ako osoba poveća pritisak na stomak (na primer tokom kašlja ili dok nosi težak teret). Kile abdominalnog zida su relativno česte i pogađaju oko 45 procenata pacijenata sa autozomalno dominantnom bolesti policističnih bubrega (ADBPB).

Hirurgija je najbolji tretman kile abdominalnog zida, ali hirurška terapija nije potrebna za sve hernije. Male hernije mogu i samo da se prate.

DIJAGNOZA BOLESTI POLICISTIČNIH BUBREGA — Autozomalno dominantnu bolest policističnih bubrega (ADBPB) je obično lako dijagnostikovati kod osoba sa bolom u bokovima ili stomaku i koje imaju porodičnu istoriju ADBPB. Obično se preporučuju pregledi kao što su ultrazvuk, skeniranje magnetnom rezonancom (MRI) ili CT skeniranje, i tim pregledima mogu da se vide uvećani bubrezi sa višestrukim cistama na oba bubrega. Ciste mogu da se nađu i u jetri, pankreasu i slezini.

Kod osoba bez porodične istorije, ADBPB je malo teže dijagnostikovati. Na bolest policističnih bubrega može da se posumnja nakon skeniranja, na primer ultrasonografijom, urađenom iz nekog drugog razloga. Porodična istorija može da bude negativna jer su članovi porodice razvili simptome kasnije i preminuli iz nekog drugog razloga pre nego što je ADBPB dijagnostikovan, ili uopšte nisu imali simptome.

TRETMAN BOLESTI POLICISTIČNIH BUBREGA — Autozomalno dominantna bolest policističnih bubrega (ADBPB) često vodi otkazivanju bubrega usled kontinuiranog uvećavanja cisti. Zato se tretman fokusira na usporavanje progresije otkazivanja bubrega i tretiranjem infekcija bubrega ili kamena u bubregu i bola u krstima ili stomaku.

Visoki krvni pritisak — Tretman visokog krvnog pritiska može da ima dvostruki značaj kod osoba sa policističnim bubrezima jer može da uspori gubitak bubrežne funkcije i rizik od pucanja cerebralne aneurizme svede na minimum. Osobe sa visokim krvnim pritiskom imaju veći rizik od otkazivanja bubrega.

Inhibitori angiotenzin konvertujućeg enzima (ACE) i blokatori receptora angiotenzina (ARB) mogu efikasno da snize krvni pritisak kod većina pacijenata sa ADBPB.

Restrikcija dijetarnog proteina — Postoje konfliktni nalazi u vezi koristi od ishrane siromašne proteinima kod osoba sa ADBPB. Zbog ograničenih dokaza za koristi mi ne preporučujemo snižavanje unosa proteina na 1 do 1.1 g/kg dnevno. U tom primeru, muškarcu od 82 kg bi bilo potrebno oko 90 grama proteina dnevno.

Poslednji stadijum bolesti bubrega — Pacijentima sa ADBPB koji progresiraju do poslednjeg stadijuma bolesti bubrega su potrebni ili dijaliza ili transplantacija bubrega.

Osobe sa ADBPB kojima je potrebna dijaliza obično su tretirane hemodijalizom. Osobe sa ADBPB koje su podvrgnute dijalizi žive duže od osoba sa poslednjih stadijumom bolesti bubrega drugog uzroka.

Peritoneumska dijaliza, oblik dijalize koji podrazumeva infuziranje tečnosti u abdomena i odvođenje te tečnosti nakon nekog vremena, ređe se izvodi zbog prisustva uvećanih bubrega.

Prognoza nakon transplantacije bubrega je obično odlična.

ISPITIVANJE  NA BOLEST POLICISTIČNIH BUBREGA — Srodnicima pacijenta sa autozomalno dominantnom bolesti policističnih bubrega (ADBPB) je omogućeno testiranje. Odluku o testiranju na BPB treba doneti nakon konsultacija sa iskusnim lekarom, a koje će obuhvatiti sve prednosti i mane takvog testiranja.

Ispitivanje kod dece — Dete pacijenta sa ADBPB može da se testira na bolest pre nego što se jave simptomi. Šansa da dete bude pogođeno ADBPB-om kada je roditelj oboleo je jedan u dva slučaja (50 procenata). Kada su oba roditelja porođena postoji šansa od tri u četiri slučaja (75 procenata) da će i dete biti pogođeno.

Međutim, testiranje se obično ne preporučuje u detinjstvu, osim ako dete ne pokazuje simptome bolesti, jer testiranje ultrazvukom kod dece nije pouzdano. Većina osoba sa BPB ne razvija ciste do kasnijeg doba. Pored toga, dijagnoza bolesti kod deteta ne utiče na kasniji tretman, a može da dovede do zabrinutosti deteta i straha.

Pacijent koji ima ADBPB treba da prati krvni pritisak deteta jednom godišnje, počevši od treće godine. Iako se to preporučuje svoj deci, ne radi se uvek.

Ispitivanje na policistične bubrege kod odraslih — Odrasla osoba sa porodičnom istorijom policističnih bubrega, ali koja nema simptome, može da se podvrgne testiranju. Međutim, vrlo je važno shvatiti da osobama koje nemaju simptome tretman nije potreban. Pored toga, postavljanje dijagnoze BPB-a potencijalno može da utiče na mogućnost da ta osoba dobije životno osiguranje.

Ultrazvuk — Testovi kao što je ultrazvuk mogu da se koriste u dijagnozi ADBPB-a, uz pomoć dole opisanih kriterijuma. Ti kriterijumi su vrlo osetljivi u odnosu na detekciju BPB1; a manje osetljivi kod osoba sa ne-BPB1 bolešću, kod kojih se ciste javljaju kasnije u životu. Da bi se postavila dijagnoza ADBPB:

Kod osoba mlađih od 30 godina najmanje dve ciste (na jednom ili oba bubrega) mora da se detektuje ultrazvukom.
Kod pacijenata starosti od 30 do 59 godina najmanje dve ciste moraju da se detektuju na svakom bubregu, ultrazvukom.
Kod pacijenata starijih od 60 godina, četiri ili više cisti mora da se nađe na svakom bubregu, ultrazvukom.
Negativan ultrazvuk ili CT skener ne znače da osoba nema BPB1, osim ako je starija od 30 godina. Nije jasno kada nakon ultrazvuka BPB2 može da se isključi.

Na primer, osoba starija od 30 godina i koja ima negativan ultrazvuk može da razvije ne-BPB1 bolest. Međutim, osobe sa ne-BPB1 imaju manji rizik od otkazivanja bubrega od osoba sa BPB1. To nekim ljudima može da pruži utehu.

Genetsko testiranje — Genetski testovi mogu da se koriste za testiranje na BPB1 ili BPB2 mutacije, iako je njihova upotreba ograničena zbog troškova i nemogućnosti postavljanja dijagnoze u 30 procenata slučajeva. Genetski testovi mogu da se koriste:

U slučaju mlade odrasle osobe sa porodičnom istorijom ADBPB i negativnim ultrazvukom, a koja je potencijalni donor bubrega
U slučaju osobe kod koje dijagnoza ADBPB nakon drugih testova nije jasna.
Čini se da formiranje cisti kod ADBPB počinje već kod fetusa. Međutim, bolest obično ne uzrokuje simptome kod mlade dece. Genetsko testiranje može da se sprovede tokom trudnoće kako bi se videlo da li je dete pogođeno, iako se ne preporučuje iz nekoliko značajnih razloga:
Test nije savršen i može da pokaže da je dete pozitivno na ADPBP kada ono to nije.
Test može da bude negativan, a ADBPB ipak da bude prisutna.
Neke osobe sa mutacijama na genima nikada neće imati simptome ADBPB-a
ADBPB kod većine pacijenata ne uzrokuje simptome sve do srednjeg doba (a do tada će možda biti pronađena efikasna terapija kojom će se sprečiti rast cisti).

izvor:www.intertim.net

Bolesti bubrega

Kako sačuvati funkciju oštećenog bubrega?
 Bubreg, organ dat čoveku u paru, često se, i to s pravom, naziva prozorom kroz koji se vide srce i čitav vaskularni sistem. Preko njega se mogu otkriti mnoga oboljenja u njihovoj ranoj fazi. Ali, kroz taj prozor brojni ljudi, pa i lekari ne gledaju valjano, ili ne gledaju na vreme. 

Korigovati anemiju

Malokrvnost je jedan od prvih znakova poremećaja u radu burega. Danas postoje moćni lekovi (eritropoetin) koji zauzdavaju anemiju, štite bubreg, istovremeno čuvaju srce i čitav vaskularni sistem
Jer, kako to da su mnogi naučili da je važno kontrolisati krvni pritisak, šećer i masnoće u krvi, a niko ne pominje kreatinin i albumine u mokraći. Ili, zašto je anemija toliko prisutna, pa i zapostavljena. Porazna je činjenica da mnogi bolesnici, iako su pre toga obigrali razne specijaliste, prvi put od nefrologa saznaju da im bubrezi slabo rade i da to nije od juče.

Poznato je već dugo da je malokrvnost redovni pratilac raznih oboljenja, ali i da je anemičnost jedan od prvih znakova poremećaja u radu bubrega. Danas postoje moćni lekovi koji zauzdavaju anemiju, i istovremeno štite bubreg i kardiovaskularni sistem.To je, pored ostalog i razlog što su na nedavnom kongresu neforloga naši stručnjaci, zajedno s mnogim ekspertima iz inostranstva posebnu pažnju posvetili savremenim tendencijama u lečenju anemije bubrežnog porekla.

Eritropoetin se normalno stvara u tkivu bubrega, ali kod bolesnika s hroničnom bubrežnom slabošću je ispod nivoa koji je neophodan za normalno sazrevanje crvenih krvnih zrnaca, što za rezultat ima malokrvnost ili anemiju.

Lečenje anemije pre dijalize je veoma važno zbog poboljšanja funkcije skeletnih mišića, boljeg iskorišćavanja kiseonika u tkivima, samim tim i poboljšanja protoka krvi kroz moždane i krvne sudove srca. Ako se ne započne terapija anemije u ranijim stadijumima bubrežne insuficijencije posledice su lošiji kvalitet života i povećani rizik od srčanih komplikacija.

Eritropoetin poravlja krvnu sliku, čuva srce i ostale organe. Korekcija anemije ovim lekom od ranih faza bubrežnih bolesti usporava njihovo napredovanje ka dijalizi, čuva krvne sudove i srce, smanjuje, a u najvećem broju isključuje transfuzije kod ovih pacijenata. U ogromnom procentu smanjuje i smrtnost bubrežnih bolesnika.
Intenzivnim radom naučnici su pre tridesetak godina uspeli da stvore rekombinovanu formu hormona eritropoetina čijom primenom se kod bubrežnih bolesnika postiže povećanje broja crvenih krvnih zrnaca, vrednosti hemoglobina i drugih parametara, znatno se poboljšava radna sposobnost obolelih, njihov apetit, gubi se osećaj umora i bezvoljnost, rečju, znatno se unapređuje kvalitet života. Pored toga, dugotrajna primena eritropoetina donosi znatne koristi i za kardiovaskularni sistem.
Napredak u lečenju ne staje i zahvaljujući istraživačima stižu još moćniji i bolji lekovi. Do sada je standardna terapija uključivala primenu leka (recormon) tri, ili dva puta mesečno intravenski ili potkožno, ali se u najnovijim studijama pokazalo da je lek i kada se daje kumulativno u jednoj dozi jednako efikasan.

Najnoviji eritropoetinski agens koji se koristi za lečenje bubrežne anemije,  takozvani aktivator eritropoetinskih receptora sa kontinuiranim dejstvom, ili kontinuirani aktivator mesta za koje se vezuje lek za lečenje anemije  (CERA), predstavila je na ovom stručnom skupu profesor dr Nada Dimković, načelnik Centra za bubrežne bolesti KBC„Zvezdara”. CERA je do sada najtemeljnije ispitani lek u ovoj oblasti. Stručnjaci iz 29 zemalja širom sveta uključeni su u kliničko ispitivanje koje je potvrdilo njegovu izuzetnu  efikasnost u terapiji anemije i činjenicu da ovaj lek u odnosu na dosadašnje deluje još snažnije i duže. Korekcija anemije postiže se primenom leka samo jednom mesečno.

Testovi
Testovi za otkrivanje bubrežnih bolesti su jednostavni, dostupni i laki za bolesnika – pregled mokraće na prisustvo proteina ili albumina i određivanje kreatinina u krvi, a preko njega saznaje se i funkcija bubrega. 

Uzroci
Osnovni uzroci bubrežne anemije su: skraćen vek crvenih krvnih zrnaca (eritrocita) i poremećen proces stvaranja eritrocita u koštanoj srži što je najčešće posledica nedovoljnog stvaranja eritropoetina, hormona odgovornog za normalno sazrevanje crvenih krvnih zrnaca. Profesor dr Steva Plješa iz KBC Zemun kaže da 10 odsto stanovništva na svetu, ili 600 miliona ljudi ima neki stepen bubrežne slabosti, da se broj obolelih enormno povećava. Ni prognoze nisu sjajne –u Americi je sada milion i po ljudi na dijalizi, a 2010. će ih biti više od dva miliona

30 puta češće
Oboljenje bubrega je „pojačivač” kardiovaskularnih oboljenja i dijabetesa.
Poznato je, naime, da bubrežni bolesnici umiru 25 do 30 puta češće od ljudi s oboljenjima srca i krvnih sudova. Zato se njima savetuje primena lekova koji smanjuju lučenje belančevina mokraćom i koji čuvaju funkciju bubrega. Zatim, rigorozna regulacija krvnog pritiska, kontrola dijabetesa, masnoća u krvi i anemije, inače, česte kod bubrežnih i srčanih bolesnika. Uz to ne treba zaboraviti prekid pušenja, adekvatnu fizičku aktivnost i kontrolu telesne težine.

izvor: www.stetoskop.info


Uretritis


Upala mokraćne cijevi (cijevi koja vodi od mokraćnog mjehura do izlaza iz tijela) naziva se uretritisom. Kod žena je upala obično posljedica kontuzije (bez infekcije) zadobivene prilikom spolnog odnosa. Kod muškaraca je uretritis općenito rezultat infekcije uzrokovane bolešću koja se prenosi spolnim kontaktom.

Kronični uretritis

Kronični uretritis je česta i učestala upala mokraćne cijevi. Upala je često posljedica uretritis   kontuzije prilikom snošaja, osobito ako niste opušteni. U rjeđim slučajevima uzrok je infekcija.

Simptomi kroničnog uretritisa slični su simptomima cistitisa kod žena, s tom razlikom što traju samo dan do dva nakon snošaja. S obzirom na veliku sličnost simptoma kroničnog uretritisa i cistitisa, te budući da se upala mokraćne cijevi često javlja kod žena koje su upravo počele spolno općiti, kronični uretritis ponekad nazivaju "cistitisom medenog mjeseca".

 Što poduzeti?

Usvojite slijedeće mjere samopomoći svaki put prilikom snošaja: popijte čašu vode prije snošaja; primijenite sredstvo za podmazivanje rodnice; opustite se; ubrzo nakon snošaja potpuno ispraznite mokraćni mjehur.

Liječenje kroničnog uretritisa

Morali biste otići liječniku i dati uzorak mokraće na analizu. Eventualna infekcija može se liječiti antibioticima. Ako kronični uretritis i dalje traje, liječnik će vam možda savjetovati operaciju - istezanje mokraćne cijevi ili rodnice.

Nespecifični uretritis

Nespecifični uretritis je infekcija mokraćne cijevi (uretre), kanala kojim mokraća iz mokraćnog mjehura izlazi iz tijela. Bolest se prenosi spolnim snošajem, iako mnogo godina uzročnik bolesti nije bio poznat zbog tehničkih poteškoća u izoliranju i identificiranju mikroorganizma (odatle i naziv bolesti). Prema suvremenim laboratorijskim pretragama, oko 45% slučajeva nespecifičnog uretritisa uzrokuje bakterija koja se zove Chlamydia trachomatis iako vjerojatno ima i drugih, uzročnika ove bolesti.

Simptomi nespecifičnog uretritisa

Kod muškaraca se simptomi nespecifičnog uretritisa javljaju 7 do 35 dana (period inkubacije) nakon inficiranja. Prvi zamjetljivi simptom je blago pečenje na vrhu uda, koje se ponekad osjeća samo prilikom prvog jutarnjeg mokrenja. Pečenje može biti popraćeno rijetkim, bistrim iscjetkom, također (ponekad) samo ujutro. Ako se infekcija ne liječi, nelagoda se može pogoršati, a iscjedak postati nešto obilniji i gušći. S vremenom simptomi nestaju, ali se infekcija može pritajiti i, ako se ne liječi, prenositi na druge osobe spolnim odnosom. Kod žena, nespecifični uretritis obično ne izaziva nikakve simptome. Ponekad je moguć nešto obilniji iscjedak iz rodnice.

Učestalost nespecifičnog uretritisa

Prema statističkim podacima medicinskih ustanova specijaliziranih za spolne bolesti, svake godine od nespecifičnog uretritisa boluje 1 na 500 osoba, a 80% su muškarci. Nespecifični uretritis je prema tome najčešća spolna bolest (tj. bolest koja se prenosi spolnim putem).
Što poduzeti?

Ako zamijetite opisane simptome, otiđite liječniku ili u medicinsku ustanovu specijaliziranu za spolne bolesti. Suzdržite se od spolnog odnosa sve dok se bolest ne dijagnosticira, odnosno sve do završetka liječenja. Liječnik će vas pregledati i uzeti uzorak iscjetka iz mokraćne cijevi radi laboratorijske analize. Ako pretrage potvrde da se radi o nespecifičnom uretritisu, liječenje je razmjerno jednostavno: kura antibiotika koji će riješiti bolest ako se držite uputa i suzdržavate se od spolnog odnosa do izlječenja. Žene - spolne partnerice muškaraca s nespecifičnim uretritisom morale bi također otići na pregled, pa se i njima iako simptoma ne mora biti, obično propisuju lijekovi.
izvor: www.zdravstveni.com

Rak bubrega

Bolesti bubrega

Postoje dvije glavne vrste bubrežnih tumora; obje su maligne, ali se samo jedna javlja kod odraslih osoba. Ova vrsta tumora "hipernefrom" stvara se uz rub bubrega zbog nekontroliranog razmnožavanja abnormalnih stanica.
Tumor raste i zadire u zdravo bubrežno tkivo; međutim, s obzirom na to da tumor djeluje na rad bubrega tek u vrlo kasnom stadiju, rijetko dolazi do insuficijencije bubrega. Prisutnost tumora se češće očituje općim simptomima, kao što su uporna groznica, pomanjkanje apetita i gubitak težine. Javlja se i povraćanje te umjereni, opći bolovi u trbušnoj šupljini, a mokraća može biti crvena ili mutna zbog krvarenja iz tumora.

Hipernefromi su rijetki; javljaju se najčešće kod muškaraca koji su prešli četrdesetu, ali na njih otpada samo 3% ukupnog broja smrtnih slučajeva od raka.

Opasnosti od tumora bubrega
Glavna opasnost prijeti od mogućnosti širenja tumoroznih stanica krvotokom u druge dijelove tijela, osobito u pluća ili kosti. Doduše, hipernefrom se ne širi tako naglo kao mnoge druge vrste raka, i bolje reagira na liječenje.

Što poduzeti?
Ako zapažate simptome koji ukazuju na mogućnost bubrežnog tumora, osobito ako vam je mokraća crvenkasta ili abnormalno mutna, obratite se liječniku, koji će vjerojatno poslati uzorak vaše mokraće na laboratorijsku analizu. Ako se sumnja na tumor, morat ćete obaviti niz dijagnostičkih pretraga, npr. intravenski pijelogram (IVP), ultrazvučni pregled i arteriogram bubrega. Zbog tih pretraga morat ćete vjerojatno kratko vrijeme ostati u bolnici.

Liječenje tumora bubrega
Ako pretrage ukazu na prisutnost hipernefroma, bit će potreban operativni zahvat, tj. odstranjivanje zahvaćenog bubrega; no. i jedan zdravi bubreg može nadoknaditi manjak drugoga. Liječnik će vam preporučiti i radioterapiju kao i terapiju citostaticima (lijekovima protiv novotvorevina odnosno raka) radi uništenja eventualno preostalih stanica raka. Nakon liječenja morat ćete odlaziti na redovite kontrole (do pet godina) kako bi se provjerilo da se rak nije ponovno pojavio.

izvor:www.zdravstveni.com

Glomerulonefritis

Bolesti bubrega
Izraz glomerulonefritis koristi se za nekoliko povezanih bolesti kod kojih najviše stradaju glomeruli, sićušni filtri u bubrezima. Oštećenje je obično posljedica upale uzrokovane abnormalnim bjelančevinama koje se zadržavaju u glomerulima.

U zdravom bubregu, krv prolazi kroz glomerule, te se iz nje filtriraju određeni kemijski spojevi (iako svi ti spojevi nisu otpadne tvari). Veći dio vode i neki kemijski spojevi, koji su korisni za tijelo (npr. glukoza), vraćaju se zatim u krvotok.

Preostale otpadne tvari nakupljaju se u obliku mokraće pa mokraćovodima odlaze u mokraćni mjehur. Kod glomerulonefritisa, oštećenje glomerula negativno utječe na navedeni proces. U najvećem broju slučajeva, crvene krvne stanice dopru iz glomerula u mokraću. I bjelančevine mogu preći iz krvi u mokraću; ako je gubitak bjelančevina prekomjeran, kao kod djece, javlja se bolest zvana neurotični sindrom. Ako je oštećen sve veći broj glomerula, bubreg sve slabije filtrira i regulira kemijski sastav krvi. U tijelu se nakupljaju otpadne tvari što dovodi do tzv. insuficijencije bubrega.


Glomerulonefritis se može javiti u blagom i teškom obliku. Može biti akutan, tj. razbuktati se u toku nekoliko dana, ili kroničan, tj. razvijati se mjesecima ili godinama.
Simptomi glomerulonefritisa

Najblaži oblici glomerulonefritisa nisu po­praćeni nikakvim simptomima, pa se boles; otkriva tek prilikom pretrage mokraće koja se obavlja iz nekog drugog razloga. U nekim slučajevima mokraća može biti mutna (zbog prisutnosti malog broja krvnih stanica) ili svijetlocrvena (što je znak većeg broja krvnih stanica).

Ako ste dobili teški oblik akutnog glome-rulonefritisa, osjećat ćete se općenito loše, uz pospanost, mučninu i povraćanja (što su simptomi jednog oblika insuficijencije bu­brega). Izbacivat ćete vjerojatno male koli­čine mokraće i doći će do nakupljanja teku­ćine u tjelesnim tkivima (edema), što ćete zamijetiti kao nadutost pod kožom, osobito oko gležnjeva. Ako se tekućina nakuplja u grudnom košu, osjetit ćete i gubitak daha.

Učestalost glomerulonefritisa

Glomerulonefritis nije česta bolest. U britanskim bolnicama liječi se od te bolesti samo 1 osoba na 7000. Glomerulonefritis se nalazi u 0,16-0.2% obduciranih. Akutni oblik glomerulonefritisa javlja se najčešće kod djece.

Opasnosti glomerulonefritisa

Svi su oblici glomerulonefritisa opasni prvenstveno zbog toga što mogu dovesti do insuficijencije bubrega. Bolest može uzrokovati i visoki krvni tlak kao i anemiju budući da bubrezi igraju određenu ulogu u reguliranju kemijskih spojeva koji upravljaju krvnim tlakom i stvaranjem crvenih krvnih stanica.
Što poduzeti?

Ako imate bilo koji od simptoma glomerulonefritisa, obratite se liječniku koji će vas uputiti na pretrage mokraće. Ako pretrage ukazu na mogućnost glomerulonefritisa, morat ćete na nekoliko dana u bolnicu radi dodatnih pretraga, kao što su intravenska pijelografija (IVP) i biopsija bubrežnog tkiva.

Liječenje glomerulonefritisa

Mnogi oblici glomerulonefritisa su tako blagi da ne zahtijevaju posebno liječenje. Neki oblici mogu se liječiti kortikosteroidima ili citostaticima.

Ako imate edem, ponekad će vam pomoći diuretik. Liječenje je potrebno i ako imate visok krvni tlak. Ako ste zbog ove bolesti postali anemični, trebat će vam tablete željeza i vitamina, a možda i transfuzija krvi. Ako se zbog glomerulonefritisa razvije insuficijencija bubrega, liječnik će se pobrinuti za odgovarajuću terapiju.

izvor: www.zdravstveni.com

Bubrežni kamenci


Bubrezi spadaju u one organe (ima ih nekoliko) u kojima se mogu razviti kamenci. Bubrežni kamenac  ili renalna kalkuloza počinje se obično razvijati iz sićušne čestice krutog materijala koja se taloži u bubregu, tj. na mjestu gdje se nakuplja mokraća prije istjecanja u mokraćovod. Uz česticu se obično nakuplja dodatni kruti materijal, pa ona postepeno prerasta u krutu masu. Proces se može razviti u jednom bubregu ili u oba, a u toku nekoliko godina može se razviti kamenac promjera 25 mm, pa i više. Budući da većina bubrežnih kamenaca sadrži kalcij, stvaranje kamenaca je vjerojatno posljedica prekomjerne količine kalcija u mokraći.

Kamenac promjera većeg od 5 mm vjerojatno će se zadržati u bubregu jer neće moći preći u mokraćovod. Takvi kamenci ne moraju uzrokovati tegobe ako ih se ne razvije prevelik broj. Vrlo mali kamenci rijetko izazivaju probleme jer se lako prenose i izbacuju mokraćom. Međutim, kamenac veličine između tih dviju krajnosti može uzrokovati boli i druge tegobe ako (i kada) pređe u mokraćovod i počne se kretati prema mokraćnom mjehuru.

Simptomi bubrežnih kamenaca

Ako su kamenci preveliki, pa zbog toga ne mogu preći iz bubrega u mokraćovod, simptoma obično nema ili se u većini slučajeva javljaju samo blagi bolovi kad se od kamenca otkine "krhotina" i uđe u mokraćovod. Najčešći simptom problematičnih bubrežnih kamenaca je kolika (probadajuća bol koja se obično javlja u valovima, često u razmacima od nekoliko minuta). Kolika može biti posljedica tegoba ili poremećaja u raznim dijelovima tijela, a bolesnik se obično previja od bolova. Bubrežni bolovi ove vrste (bubrežne kolike), koji se javljaju kad bubrežni kamenac pređe iz bubrega u mokraćovod, popuštaju kad god se kamenac prestane kretati ili pošto se izbaci mokraćom. Bolovi se gotovo uvijek javljaju s jedne strane tijela iako se, naravno, slijedeći napadaj može očitovati na drugoj strani ako imate kamence u oba bubrega.

Bubrežna kolika se obično isprva osjeća u leđima, neposredno ispod rebara s jedne ili druge strane kralješnice. U toku nekoliko sati ili dana bolovi "prate" prolaz kamenca kroz mokraćovod prema prednjem dijelu tijela te naniže do prepona. Bolesnik može osjećati mučninu, a u mokraći se mogu javiti tragovi krvi. Pošto kamenac stigne u mokraćni mjehur, prolaz kroz preostali dio urinarnog trakta je obično bezbolan ili gotovo bezbolan.

Učestalost bubrežnih kamenaca

U Hrvatskoj najčešće nalazimo bubrežne kamence u Dalmaciji, odnosno rjeđi je u kontinentalnom dijelu. Spominju se podaci da 10-30% osoba ima (ili je imalo prema anamnezi) nefrolitijazu. S obzirom na to da prolaz kamenca često izaziva vrlo jake bolove, bolesnici s bubrežnim kamencima se često primaju u bolnicu. Usprkos tome, učestalost bubrežnih kamenaca u razvijenim zemljama opada, djelomično (možda) zbog promjena u ishrani i načinu života, iako točni razlozi tog opadanja nisu poznati, kao što nije poznato ni zašto su neke osobe posebno sklone bubrežnim kamencima.

Poznato je, međutim, da je bolest nasljedna, te da prevladava u tropskim zemljama, vjerojatno zbog previsoke koncentracije kalcija u mokraći. Naime, osobe u vrućim klimatskim uvjetima gube toliko tjelesne tekućine (vode) znojem da obično izbacuju manje mokraće. Zanimljivo je da su u toku II svjetskog rata vojnici koji su ratovali u pustinjskim područjima češće patili od bubrežnih kamenaca nego vojnici u umjerenoj klimi.

Bolest češće zahvaća muškarce nego žene, kao i osobe iznad 30 godina. U rijetkim slučajevima određena vrsta bubrežnih kamenaca, uzrokovana kemijskim poremećajem u krvi, može se razviti kod djece.

Opasnosti od bubrežnih kamenaca

Iako većina bubrežnih kamenaca ostaje u bubregu (ne uzrokujući nikakve tegobe) ili se s vremenom izbacuje u mokraći, kamenac može ponekad zapeti u mokraćovodu i začepiti protok mokraće na jednoj strani. U tom slučaju potreban je operativni zahvat. Osim toga, bubrežni kamenci povećavaju sklonost prema infekcijama u mokraći, a time i prema napadajima akutnog pijelonefritisa. Opetovane infekcije i (ponekad) ožiljci što ih uzrokuju veliki kamenci mogu izazvati kroničnu insuficijenciju bubrega, ako su tegobe s bubrežnim kamencima dugotrajne, iako su takvi slučajevi rijetki.

Što poduzeti?

Ako patite od bubrežnih kamenaca, odlazite liječniku svakih šest mjeseci kako biste provjerili da nije došlo do trajnog oštećenja bubrega. Ako dobijete napadaj bubrežne kolike, liječnik će vas vjerojatno uputiti u bolnicu na pretrage krvi i mokraće, intravenski pijelogram (IVP) i (možda) cistoskopiju. Ovakvim dijagnostičkim pretragama otkrivaju se mjesta na kojima se nalaze kamenci u urinarnom traktu (ako ih ima), te dobivaju podaci na osnovi kojih će liječnik odrediti je li potrebna terapija.

Liječenje bubrežnih kamenaca

Samopomoć: ako dobijete napadaj bubrežne kolike, uvijek ćete najbolje postupiti, ako se obratite liječniku. Međutim, bilo bi sva kako uputno da pijete velike količine vode (najmanje pet litara dnevno); time ćete lak še "potjerati" kamenac niz urinarni trakt. Za ublažavanje bolova uzmite blagi analgetik, npr. aspirin ili paracet.

Stručna pomoć: nema zadovoljavajućeg medicinskog postupka za rješavanje ove tegobe, ako bubrežni kamenci sami ne izlaze iz tijela. Međutim, ako ste posebno skloni razvitku bubrežnih kamenaca, liječnik vam može propisati lijek koji u nekim slučajevima može spriječiti stvaranje kamenaca. Ako kamenac začepi donji dio mokraćovoda, može se ponekad odstraniti cistoskopijom (pod općom anestezijom). Pri tom liječnik (kroz cistoskop) uvodi tanka kliješta u mokraćni mjehur, pa u mokraćovod gdje je zapeo kamenac, te kliještima hvata i vadi kamenac.

Ako se ovaj postupak ne može izvesti, bit će možda potrebna veća operacija zbog koje ćete morati ostati u bolnici oko 10 dana. Ako su kamenci ili s njima povezane infekcije znatno i nepovratno oštetili jedan od bubrega (što nije čest slučaj), možda će trebati odstraniti cijeli bubreg. U takvim slučajevima preostali zdravi bubreg će uspješno nadoknaditi manjak drugoga. Međutim, u većini slučajeva bubrežni kamenci su samo bolna nelagoda.

izvor: www.zdravstveni.com

Rak bubrega


Bubreg je parni tubulozni žljezdani organ, smješten retroperitonealno pored kičme u visini dvanaestog rebra i to tako da desni bubreg leži nešto niže od lijevog. Bubreg je izgrađen od kortikalne i medularne tvari.

Bubrezi su dva organa oblika zrna graha smještena ispod rebara prema sredini leđa. Bubrezi uklanjaju suvišnu vodu i otpadne tvari iz krvi, pretvarajući ih u mokraću. Oni također održavaju stabilnu ravnotežu soli i drugih tvari u krvi. Bubrezi proizvode hormone koji pomažu izgradnju snažnih kostiju i pomažu stvaranje crvenih krvnih stanica. Tanke cijevi zvane mokraćovodi provode mokraću od bubrega do mjehura, šupljine u obliku trokuta u donjem dijelu trbuha. Kao kod balona, elastične stjenke mjehura se rastežu i šire kako bi pohranile mokraću. One se međusobno priljube kad se mokraća isprazni kroz mokraćnu cijev van iz tijela.

U organizmu bubreg ima 5 glavnih funkcija:
 
Stvaranje mokraće,
 
Regulacija ravnoteže vode i elektrolita,
 
Regulacija acidobazične ravnoteže,
 
Eliminacija štetnih i organizmu stranih tvari i
 
Hormonalna funkcija (renin, prostaglandini i eritropoetin).

Selektivnom filtracijom bubreg odstranjuje suvišne tvari stvarajući mokraću, dok potrebne tvari vraća organizmu. Zbog toga je uloga bubrega u procesu održavanja optimalnog kemijskog sastava tjelesnih tekućina veoma važna. Bubreg djeluje brzo i svaku promjenu u sastavu tjelesnih tekućina prevede u promjenu sastava mokraće.

Urološki sustav podložan je brojnim prirođenim anatomskim varijacijama, deformacijama i anomalijama. Neke od njih uzrokuju teškoće, a druge ne. Tako ljudi mogu imati dvostruke bubrege, dvostruke mokraćovode, izostanak jednog bubrega, bubrege smještene u zdjelici, oba bubrega smještena na istoj strani ili, pak, bubrege čiji se donji polovi spajaju (tzv. potkovati bubreg). Te anomalije rjeđe su uzrok tegoba kod pacijenata.

No, neke anomalije će uzrokovati tegobe. Ako je, primjerice, jedan bubreg manji, s manjom dovodnom arterijom, pacijent će često patiti od visokog arterijskog tlaka, i to već u ranoj mladosti. Poseban problem su policistični bubrezi, genski uzrokovana anomalija u kojoj je zdravo tkivo obaju bubrega u znatnoj mjeri zamijenjeno cističnim vodenastim strukturama. Takvi bubrezi ne rade ili slabo rade, što rezultira ranom smrću ili visokim krvnim tlakom. Nažalost, uglavnom su i znatno uvećani, pa se kod takvog djeteta pluća loše razvijaju jer nema dovoljno prostora za njihov razvoj
 

Mnoga djeca imaju probleme zbog povratka (refluksa) mokraće iz mokraćnog mjehura u mokraćovode, što često uzrokuje bubrežne infekcije. U težim slučajevima izvodi se operativna korekcija ušća mokraćnog mjehura, a lakši se slučajevi katkad spontano korigiraju rastom djeteta.

Stečene anatomske varijacije - Najčešće su bubrežne ciste, prisutne kod velikog broja pacijenata, češće starijih. Obično nemaju nikakav klinički značaj, iako dovode do brojnih ponovljenih ultrazvučnih pregleda zabrinutih pacijenata.

Jake bolove i tegobe kod odraslih često izazivaju bubrežni kamenci u bubrežnom kanalnom sustavu. Uzrokuju pritisak na izvodne kanale, zaglave se u mokraćovodima ili na izlazu iz mokraćnog mjehura, pri čemu izazivaju vrlo jake bolove te uzrokuju djelomičnu ili potpunu nemogućnost otjecanja mokraće iz bubrega. Ako to dugo traje, dolazi do anatomskih promjena bubrega i oštećenja njihove funkcije, što može rezultirati i prestankom rada bubrega.
Vrlo često bubrezi su i sijelo upala, čiji uzročnici (uglavnom bakterije) iz mokraćnih putova dopiru do bubrega. Zato je bitna higijena spolnih organa kod djece i odraslih kako ne bi došlo do kontaminacije materijalom iz stolice. Mikroorganizmi do bubrega mogu dospjeti i putem krvi, iako rjeđe (nekad često, a danas rjeđe, uzročnik tuberkuloze napadao je i bubrege i mokraćni sustav).

Tumori bubrega mogu biti dobroćudni i zloćudni. Dobroćudni su najčešće angiomiolipomi, a razmjerno su česti zloćudni tumori adenokarcinomi bubrega (hipernefromi), a kod djece Wilmsov tumor. Nisu rijetki ni zloćudni tumori mokraćovoda i mokraćnog mjehura - tumori prijelaznog epitela. Dokazano je kako su pušači znatno podložniji razvoju zloćudnih tumora bubrega i mokraćovoda!


Zloćudne (maligne) bolesti

Definicija
Karcinom bubrega naziva se još i karcinom bubrežnih stanica ili adenokarcinom. Adenokarcinom čini otprilike 2% karcinoma odraslih. Učestalost bolesti kod muškaraca u usporedbi sa ženama iznosi 3:2. Tipično je da se pojavljuju kod muškaraca u šestom desetljeću, a rizični faktor je pušenje. Većina solidnih tumora bubrega su maligni.
 

Rijetki oblici karcinoma bubrega su nasljedni, neki nastaju zbog poremećaja kromosoma, a bubrežne ciste kod hemodijaliziranih bolesnika mogu postati maligne.

Klinička slika
Najčešće prisutni znaci bolesti su makro - ili mikrohematurija, praćene boli u slabinama, te opipljivom masom u abdomenu i sistemskim simptomima kao što su vrućica, umor, gubitak na težini, anemija. Prisutan može biti i paraneoplastički sindrom koji uključuje vrućicu nepoznatog porijekla, povećanu razinu kalcija, izlučivanje mlijeka iz dojki, Cushingov sindrom, povećanu razinu crvenih krvnih zrnaca, te povišeni krvni tlak. Nalazi jetrenih enzima također mogu biti poremećeni.

Dijagnostička obrada
Dogodi se da se povećani bubrežni karcinom slučajno otkrije ultrazvukom (UZV) ili kompjutorskom tomografijom (CT). Pretraga magnetskom rezonancom (MR) daje detaljniji prikaz tumora i njegovog prodiranja u okolne strukture, a renalnom arteriografijom se mogu prikazati krvne žile tumora. Rendgenska snimka pluća neophodna je, jer su metastaze u plućima vrlo česte.

Prognoza
Postotak petogodišnjeg preživljenja je oko 70% ako je tumor ograničen na bubreg, a manji od 5% ukoliko su prisutne udaljene metastaze.

Liječenje
Metastatske faza bolesti ne reagira na hormonsku ili kemoterapiju, a izlječenje se ponekad može postići ekscizijom solitarnih metastaza. U nekih pacijenata primjena imunoterapije smanjuje tumor i produžuje preživljenje. Interleukin-2 je odobren u terapiji metastatske faze bubrežnog karcinoma; različite kombinacije ovog lijeka i drugih pripravaka su ispitivani. Spontano povlačenje metastatskih lezija nakon odstranjenja bubrega zahvaćenog tumorom je rijetko.
 

Transabdominalno radikalno odstranjivanje zahvaćenog bubrega uz odstranjivanje regionalnih limfnih čvorova je standardno liječenje i daje objektivnu priliku za izlječenjem ukoliko je tumor još lokaliziran.


izvor: http://www.astromagicraven.com

petak, 3. veljače 2012.

Kamen u bubregu

Bolesti bubrega
Uvod
Bubrežni kamenci su jedan od najbolnijih poremećaja koji pogađaju ljude, a također i jedan od najčešćih poremećaja urinarnog trakta. Muškarci su češće pogođeni nego žene. Većina bubrežnih kamenaca iziđe iz tijela bez intervencije liječnika. Slučajevi kod kojih su prisutni trajni simptomi ili se pojave druge komplikacije mogu se liječiti različitim tehnikama, od kojih većina ne uključuje veću kiruršku intervenciju. Napredak u istraživanju također nam je donio bolje razumijevanje mnogih faktora koji potiču stvaranje kamenaca.
Što je to?
Bubrežni kamenac se stvara iz kristala koji se talože iz mokraće i nakupljaju na unutrašnjim površinama bubrega. Urolitijaza je stručni medicinski izraz kojim se opisuju kamenci koji se pojavljuju u urinarnom traktu. Liječnici također koriste termine koji opisuju smještaj kamenca u urinarnom traktu. Na primjer, ureteralni kamenac (ili ureterolitijaza) je bubrežni kamenac koji se nalazi u mokraćovodu a kamenac u bubregu (nefrolitijaza). Kako bismo pojednostavnili stvari, u cijelom ovom tekstu koristit ćemo termin "bubrežni kamenci".

Opis bolesti
Znanstvenici su čak pronašli dokaze o bubrežnim kamencima u egipatskoj mumiji za koju se procjenjuje da je starija od 7.000 godina.
Urinarni sustav, sastoji se od bubrega, mokraćovoda, mjehura i mokraćne cijevi. Bubrezi su dva organa oblika zrna graha smještena ispod rebara prema sredini leđa. Bubrezi uklanjaju suvišnu vodu i otpadne tvari iz krvi, pretvarajući ih u mokraću. Oni također održavaju stabilnu ravnotežu soli i drugih tvari u krvi. Bubrezi proizvode hormone koji pomažu izgradnju snažnih kostiju i pomažu stvaranje crvenih krvnih stanica. Tanke cijevi zvane mokraćovodi provode mokraću od bubrega do mjehura, šupljine u obliku trokuta u donjem dijelu trbuha. Kao kod balona, elastične stjenke mjehura se rastežu i šire kako bi pohranile mokraću. One se međusobno priljube kad se mokraća isprazni kroz mokraćnu cijev van iz tijela.
Normalno, mokraća sadrži kemijske tvari koje sprečavaju ili koče stvaranje kristala. Međutim, čini se da ti inhibitori ne djeluju kod svih ljudi, i kod nekih osoba se stvaraju kamenci. Ako kristali ostanu dovoljno sitni, putovat će kroz urinarni trakt i izaći izvan tijela mokraćom a da to osoba niti ne primijeti. Bubrežni kamenci mogu sadržavati različite kombinacije kemijskih tvari. Najčešća vrsta kamenaca sadrži kalcij u kombinaciji ili s oksalatom ili fosfatom. Te kemijske tvari dio su čovjekove normalne ishrane i sačinjavaju važne dijelove tijela, kao što su kosti i mišići.
Manje uobičajena vrsta kamenca uzrokovana je infekcijom u urinarnom traktu. Ova vrsta kamenca se naziva infekcijski kamenac. Još je rjeđi kamenac mokraćne kiseline i rijetki cistinski kamenac.

Tko obolijeva?
Iako se kamenci češće pojavljuju kod muškaraca, broj žena koje obolijevaju od bubrežnih kamenaca povećava se tijekom zadnjih 10 godina, zbog čega se taj omjer mijenja. Bubrežni kamenci većinom pogađaju ljude u dobi od 20 do 40 godina. Kad se jedanput kod neke osobe pojavilo više od jednog kamenca, vjerojatnije je da će ih se pojaviti još.
Kod osobe u čijoj su obitelji postojali slučajevi bubrežnih kamenaca postoji veća vjerojatnost da će ih dobiti i ona. Infekcije urinarnog trakta, bubrežni poremećaji kao što su cistične bubrežne bolesti, i metabolički poremećaji kao što je hipertiroidizam također su povezani sa stvaranjem kamenaca. Pored toga, bubrežni kamenci se razvijaju kod više od 70 posto bolesnika s nasljednom bolesti nazvanom renalna tubularna acidoza.
Cistinurija i hiperoksalurija druga su dva rijetka nasljedna poremećaja koja često uzrokuju bubrežne kamence. Kod cistinurije, bubrezi proizvode previše aminokiseline cistina. Cistin se ne otapa u urinu i može se nakupljati i stvarati kamence. Kod hiperoksalurije, tijelo proizvodi previše soli oksalata. Kad ima više oksalata nego što se može otopiti u mokraći, kristali se talože i stvaraju kamence.
Do apsorptivne hiperkalciurije dolazi kad tijelo apsorbira previše kalcija iz hrane i ispušta suvišni kalcij u mokraću. Zbog ovog visokog nivoa kalcija u mokraći kristali kalcijevog oksalata ili kalcijevog fosfata se stvaraju u urinarnom traktu.
Drugi uzroci bubrežnih kamenaca su hiperurikozurija (poremećaj metabolizma mokraćne kiseline), ulozi, prevelik unos vitamina D i začepljenje urinarnog trakta. Neki diuretici (pilule za istjerivanje vode iz tijela) ili antacidi na osnovi kalcija mogu povećati rizik od stvaranja kamenaca jer povećavaju količinu kalcija u mokraći. Kamenci kalcijevog oksalata također se mogu stvarati kod osoba koje imaju kroničnu upalu crijeva ili su imale operaciju crijevnog bypassa, ili ostomiju. Kao što je gore navedeno, infekcijski kamenci mogu se stvarati kod osoba koje su imale infekciju urinarnog trakta.

Simptomi
Obično, prvi simptom bubrežnog kamenca je izuzetno jaka bol. Bol obično započinje naglo kad se kamenac počne pomicati u urinarnom traktu, izazivajući iritaciju ili začepljenje. Obično, čovjek osjeća oštar, grčevit bol u leđima i boku u području bubrega ili donjeg dijela trbuha. Ponekad se uz ovu bol pojavljuje mučnina i povraćanje. Kasnije se bol može širiti u prepone.
Ako je kamenac prevelik da bi lako prošao, bol se nastavlja kako mišići u uskoj mokraćnoj cijevi nastoje istisnuti kamenac prema dolje u mokraćni mjehur. Kako kamenac raste ili se pomiče, može se pojaviti krv u mokraći. Kako se kamenac spušta niz mokraćnu cijev bliže mjehuru, osoba može osjećati češću potrebu za mokrenjem ili osjećati pečenje prilikom mokrenja. Ako ove simptome prati povišena temperatura ili groznica, može biti prisutna infekcija. U tom slučaju, treba se odmah obratiti liječniku.

Koja se ispitivanja mogu napraviti?
Ponekad se "tihi" kamenci (koji ne uzrokuju simptome) nađu na rendgenskoj snimci napravljenoj tijekom općeg zdravstvenog pregleda. Ti bi kamenci vjerojatno prošli neprimijećeni. Češće, bubrežni kamenci se nađu na rendgenskoj ili ultrazvučnoj snimci osobe koja se žali na krv u mokraći ili iznenadnu bol. Te dijagnostičke slike daju liječniku korisne informacije o veličini i smještaju kamenca. Ispitivanja krvi i mokraće pomažu kod otkrivanja mogućih nenormalnih supstanci koje mogu pospješivati stvaranje kamenaca. Liječnik može odlučiti snimiti urinarni trakt specijalnim rendgenskim ispitivanjem nazvanim intravenska urografija. Zajedno, rezultati ovih ispitivanja pomažu kod određivanja odgovarajućeg liječenja.

Liječenje
Srećom, većina kamenaca može se liječiti bez operacije. Većina bubrežnih kamenaca može proći kroz urinarni sustav uz mnogo vode (2 do 3 litre dnevno) koja pomaže kamencu da se spusti. U većini slučajeva, osoba može ostati kod kuće tijekom tog procesa, uzimajući lijekove protiv bolova prema potrebi. Liječnik obično zatraži od bolesnika da sačuva izbačeni kamenac(ce) radi ispitivanja.
Liječnik može prepisati određene lijekove kako bi se spriječilo stvaranje kalcijevih kamenaca i kamenaca mokraćne kiseline. Ti lijekovi kontroliraju količinu kiseline ili lužine u mokraći, što je ključni faktor kod stvaranja kamenaca. Lijek alupurinol također može biti koristan u nekim slučajevima hiperkalciurije i hiperurikozurije. Još jedan način na koji liječnik može pokušati kontrolirati hiperkalciuriju, a time i spriječiti stvaranje kalcijevih kamenaca, je prepisivanje određenih diuretika, kao što je hidroklorotijazid. Ti lijekovi smanjuju količinu kalcija kojeg bubrezi ispuštaju u mokraću.
Kod infekcijskih kamenaca koji su u potpunosti uklonjeni, prva mjera prevencije je održavati mokraću slobodnu od bakterija koje mogu izazvati infekciju. Bolesnikova mokraća će se redovno ispitivati kako bi se potvrdilo da bakterije nisu prisutne.
Da bi se spriječilo stvaranje kalcijevih kamenaca kod hiperparatiroidnih bolesnika, kirurg može ukloniti sve paratiroidne žlijezde (smještene u vratu). To je obično ujedno i liječenje hiperparatiroidizma. U većini slučajeva, samo je jedna od žlijezda povećana. Uklanjanjem žlijezde rješavaju se bolesnikovi problemi s bubrežnim kamencima.
Neki oblik kirurške operacije može biti potreban radi uklanjanja bubrežnog kamenca ako kamenac:
- ne iziđe nakon razumnog vremenskog razdoblja i izaziva stalne bolove
- prevelik je da bi izišao sam
- priječi protok mokraće
- izaziva stalnu infekciju urinarnog trakta
- oštećuje bubrežno tkivo ili izaziva stalno krvarenje
- povećava se (što se vidi iz sljedećih rendgenskih snimaka)
Sve do nedavno, operacija uklanjanja kamenca bila je vrlo bolna i zahtijevala je dugo vrijeme oporavka (4 do 6 tjedana). Danas je liječenje tih kamenaca uvelike olakšano. Postoje mnoge opcije koje ne zahtijevaju veliku operaciju.
Ekstrakorporealna litotripsija šok valovima (popularno "razbijanje kamenaca") najčešće je korišteni postupak za liječenje bubrežnih kamenaca. Koriste se šok valovi koji se stvaraju izvan tijela i putuju kroz kožu i tjelesna tkiva sve dok ne udare u guste kamence. Kamenci se pretvaraju u pijesak i lako prolaze kroz urinarni trakt mokraćom.
U nekim slučajevima, "razbijanje" se može provesti ambulantno.
Vrijeme oporavka je kratko, i većina se ljudi može vratiti normalnim aktivnostima nakon nekoliko dana. Komplikacije se mogu pojaviti i kod
tog postupka. Većina bolesnika ima krv u mokraći nekoliko dana nakon postupka. Modrice i lakši bolovi u leđima ili trbuhu uzrokovani šok valovima također su česti. Kako bi se smanjila vjerojatnost pojave komplikacija, liječnici obično kažu bolesnicima da izbjegavaju uzimanje aspirina ili drugih lijekova koji utječu na zgrušavanje krvi nekoliko tjedana prije postupka.
Ponekad se za uklanjanje kamenca preporučuje postupak nazvan perkutana nefrolitotomija. Ovaj postupak se često koristi kad je kamenac prilično velik ili na mjestu koje ne dozvoljava djelotvornu upotrebu šok valova.

Komplikacije
Bubrežni kamenci su bolni ali se obično izbace bez da izazovu trajno oštećenje. Imaju tendenciju ponovnog pojavljivanja, posebno ako njihov uzrok nije pronađen i liječen. U komplikacije spadaju:
-ponovno pojavljivanje kamenaca
-infekcije urinarnog trakta
-opstrukcija mokraćovoda
-akutna unilateralna opstruktivna uropatija (poremećaj koji uključuje naglo zapriječenje protoka urina iz mokraćovoda jednog bubrega, što ima za posljedicu zadržavanje mokraće i oštećenje bubrega)
-oštećenje bubrega, ožiljci
- smanjenje ili gubitak funkcije zahvaćenog bubrega

Prevencija
Kod osoba kod kojih postoji više od jednog bubrežnog kamenca vjerojatno je da će ih se stvoriti još. Zbog toga je važna prevencija. Da bi se spriječilo stvaranje kamenaca, mora se utvrditi njihov uzrok. Urolog će odrediti laboratorijska ispitivanja, uključujući ispitivanja krvi i mokraće. On će također ispitati bolesnika o anamnezi, poslu koji obavlja i prehrambenim navikama. Ako je kamenac uklonjen, ili ako je kamenac izišao a bolesnik ga je sačuvao, kamenac se može analizirati u laboratoriju kako bi se odredio njegov sastav.
Bolesnik će možda biti zamoljen da sakuplja mokraću 24 sata nakon što je kamenac izišao ili je uklonjen. Uzorak se koristi za mjerenje volumena mokraće i nivoa kiselosti, kalcija, natrija, mokraćne kiseline, oksalata, citrata i kreatinina (nusprodukta metabolizma bjelančevina). Liječnik će koristiti te podatke za određivanje uzroka nastanka kamenca. Ponekad je potrebno još jedno skupljanje mokraće tijekom 24 sata kako bi se utvrdilo da li je prepisano liječenje djelotvorno.
Jednostavna i najvažnija promjena u načinu života radi sprečavanja stvaranja kamenaca je piti više tekućine (najbolje vode). Osoba kod koje se kamenci ponovno stvaraju mora pokušati piti toliko tekućine tijekom dana da proizvede barem 2 dvije litre mokraće u svaka 24 sata.
Bolesnici koji imaju previše kalcija ili oksalata u mokraći možda će morati jesti manje hrane koja sadrži kalcij i oksalate. Međutim, neće svi imati koristi od prehrane s malo kalcija. Neki bolesnici koji imaju visok nivo oksalata u mokraći mogu imati koristi od dodatnog kalcija u prehrani. Bolesnicima će se možda reći da izbjegavaju hranu u koju je dodan vitamin D i određene vrste antacida na osnovi kalcija. Bolesnici koji imaju vrlo kiselu mokraću možda će morati jesti manje mesa, ribe i peradi. Ta hrana povećava količinu kiseline u mokraći. Da bi se spriječilo nastajanje cistinskih kamenaca, bolesnici trebaju svaki dan piti dovoljno vode kako bi smanjili količinu cistina koji ulazi u mokraću. To je teško jer može biti potrebno više od četiri litre vode u toku 24 sata, od čega jedna trećina mora biti popijena tijekom noći.
Osobe sklone stvaranju kamenaca kalcijevog oksalata liječnik će možda zamoliti da smanje unos određene hrane sa sljedećeg popisa.:
Jabuke, šparoge, pivo, cikla, jezgričasto voće (različito, npr. brusnice, jagode), crni papar, brokula, sir, čokolada, kakao, kava, kola pića, raštika, smokve, grožđe, sladoled, mlijeko, naranče, peršin, kikiriki maslac, ananas, špinat, blitva, rabarbara, čaj, repa, vitamin C, jogurt
Bolesnici ne traju prestati jesti ili izbjegavati ovu vrstu hrane bez prethodnog dogovora s liječnikom. U većini slučajeva, ta hrana se može jesti u ograničenim količinama.

izvor: ww.prirucnikbolesti.blogger.ba