nedjelja, 22. siječnja 2012.

Hemodijaliza

Što pacijenti, njihova obitelj i njegovatelji trebaju znati?

Hemodijaliza (HD) je najčešći oblik liječenja bolesnika s terminalnim zatajenjem bubrega. Ako započinjete liječenje hemodijalizom, to znači da Vam je ostalo još samo 10-15% zdrave bubrežne funkcije. To nije dostatno da se organizam očisti od toksina i održi zdravim. U to vrijeme možete imati simptome kao što su anemija, mučnina, povraćanje, zamor i znojenje (poglavito dlanova, stopala i gležnjeva).
Važno je znati da hemodijaliza nije lijek za Vaše bolesne bubrege. Do trenutka kada Vam bude transplantiran zdravi bubreg, morat ćete biti liječeni nekim od oblika dijalize, ponekad i do kraja života. Neki su bolesnici živjeli 35 i više godina na hemodijalizi. Oni Vam mogu reći koliko je bitno strogo se držati rasporeda dijalize, propisane medikamentozne terapije i dijete da bi imali dug i kvalitetan život kao terminalni bubrežni bolesnik.

Kako se sprovodi hemodijaliza?
Gotovo 90% terminalnih bubrežnih bolesnika se dijaliziraju u centrima za dijalizu 3-5 sati tri puta tjedno. U većini centara se to čini po rasporedu ponedjeljak-srijeda-petak ili utorak-četvrtak-subota, a vremenski je to ujutro, popodne ili navečer. Za vrijeme hemodijalize se koristi poseban stroj i filter koji koji služe za pročišćavanje krvi bolesnika. To se čini preko operativno konstruiranog pristupa krvotoku, obično na ruci, ranije opisanog.
Dijalizna membrana dijeli filter u dva dijela. Prvi je za krv bolesnika koja se dovodi iz tijela i tu pročišćava od toksina, a zatim vraća nazad u tijelo. U drugom se nalazi tekućina koji zovemo dijalizat koji služi za Ťispiranjeť. Odpadne tvari iz krvi kao što su urea, kalij, kreatinin i višak tekućine prolaze kroz dijaliznu membranu i odvode se pomoću dijalizata.

Adekvatnost hemodijalize
U početku primjene kronične hemodijalize (60-tih i početkom 70-tih godina 20.stoljeća), nefrolozi nisu znali koliko je dijalize potrebno da bi se bolesnici održali zdravima. Nakon što su naučili na koji način održati krvne vrijednosti bitnih tvari, npr. kalija, optimalnim, postavio se problem kako bolesnike dugotrajno održati živim i zdravim. Bolesnici su patili od komplikacija kao što su infekcije i upala.

Otkriveno je da se mnoge od tih komplikacija mogu umanjiti ili čak ukloniti duljim vremenskim intervalom same dijalize (8-12 sati), pa su bolesnici to prihvatili u nadi da ih čini relativno zdravijima. Nefrolozi su uočili da njihovi pacijenti neće prihvatiti dulji vremenski interval dijalize i počeli su istraživati vrijednosti ili Ťmarkereť koji će im pomoći da točnije odrede adekvatnu količinu primljene dijalizne terapije.

"Markeri" adekvatnosti dijalize
Slijedeći neke od "markera", liječnici su pronašli način preciznijeg odeđivanja adekvatnosti dijalizne terapije.

- Ureja ili nivo ureje u krvi: Ureja je otpadni produkt proteina koje uzimamo hranom, probavljamo i razgrađujemo i koja se normalno izlučuju urinom. Nefrolozi su otkrili da je bolesnik u lošijem stanju što mu je nivo ureje u krvi viši. Ureja je mala molekula koja se uklanja putem dijalizne membrane. Kod dijalizne sheme ponedjeljak-srijeda-petak, nivo ureje u krvi je najviši u ponedjeljak prije dijalize, a najniži u petak nakon zadnje tjedne dijalize.
- Kt/V: Dva poznata nefrologa su otkrili jednostavnu formulu za mjerenje dijalizne terapije. "K" je "klirens" ureje u mililitrima na minutu. Ťtť je Ťvrijemeť u minutama, a "V" je volumen tjelesne tekućine u litrama. Budući da se u formuli koristi individualni volumen tjelesne tekućine svakog pacijenta, pribjeglo se "standardizaciji", jer pacijenti koji su jednako teški mogu imati različit volumen tjelesne tekućine. Stručnjaci su preporučili vrijednost Kt/V od 1,2 ili više kao optimalnu za adekvatnu diajlize.

- Kinetički model ureje: koristi vrijednost Kt/V za određivanje i mjerenje dijalizne terapije. Taj "marker" koristi nivo ureje u krvi prije i nakon dijalize, vrši analizu metabolizma proteina i prikazuje količinu proteina koju bolesnik trenutno ima u svojoj prehrani. U početku su liječnici mislili da je bolesniku bolje ako uzima manje proteina u svojoj prehrani. Daljnja su istraživanja pokazala da je bolje da bolesnik konzumira više, a ne manje proteina. Bilo kako bilo, danas je stav medicine takav da se bolesnicima s dijelom ostatne bubrežne funkcije savjetuje ograničan unos proteina da bi se ta funkcija očuvala zdravom. Vrlo je važno da se savjetujete sa svojim nefrologom o količini proteina u prehrani koja je najadekvatnija za Vas.

- Omjer eliminacije ureje: Eliminacija ureje, kao krajnji rezultat dijalize, je mjera kojom se određuje efikasnost eliminacije odpadnih produkata metabolizma iz tijela. Taj se "marker" izražava u postocima. Značajne svjetske zdravstvene institucije preporučuju 65% ili više i mjeri se obično jednom mjesečno. Omjer eliminacije ureje od 65% je ekvivalent vrijednosti Kt/V od 1,2. Omjer eliminacije ureje od 65% i vrijednost Kt/V od 1,2 su najoptimalnije vrijednosti adekvatnosti dijalize. Brojne su studije pokazale da bolesnici s trajno nižim Kt/V ili nižim omjerom eliminacije ureje imaju veće zdravstvene probleme i veći rizik od smrtnog ishoda.

Kućna hemodijaliza
Unazad nekoliko godina, sve je više bolesnika i nefrologa uočilo prednosti sprovođenja dijalize u vlastitom domu, ako zato postoje mogućnosti. Nekoliko je stotina znanstvenih radova objavljeno na tu temu u zadnja tri desetljeća. Bolesnici se nauče da obavljaju hemodijalizu tri puta tjedno kod vlastite kuće. Neki bolesnici prakticiraju dnevnu ili noćnu hemodijalizu (6-7 puta tjedno). Podaci govore da bolesnici, koji se dijaliziraju dulji vremenski interval više puta tjedno kod kuće, žive dulje od onih koji to čine tri puta tjedno u centrima za dijalizu.


Hemodijaliza - Dijalizator

Hemodijaliza se odvija tako da krv prolazi izvan tijela posebnim cijevčicama i pročišćava se, te se zatim pročišćena vraća u tijelo drugim cijevčicama.

U procesu hemodijalize važni su dijelovi:

dijalizator
uređaj za hemodijalizu
otopina za hemodijalizu
pribor (igle, cijevčice)
Najvažniji dio je dijalizator ili umjetni bubreg koji sadrži polupropusnu membranu u obliku kapilara. Kroz tu membranu prolaze samo molekule određene veličine i voda.
Dijalizator je pričvršćen na aparat za dijalizu i mijenja se prilikom svake hemodijalize.

Otopina za dijalizu ili dijalizat je elektrolitska otopina slična plazmi bez bjelančevina. Otopina održava ravnotežu elektrolita i sudjeluje u procesu pročišćavanja krvi.

Uređaj za dijalizu je aparat koji sadrži crpke koje pripravljaju dijalizat, i pumpaju krv te se uz održavanje stalne temperature krvi i dijalizata omogućava njihov stalan protok.
Većina bolesnika diljalizira se 3 puta tjedno a postupak prosječno traje 4 sata.

Krvožilni pristup

Bolesnici koji pristupaju hemodijalizi moraju imati put do krvi za hemodijalizu u obliku arteriovenske fistule, grafta ili katetera. Kod kreiranja fistule kirurg malim zahvatom pod kožom najčešće na zapešću spoji arteriju i venu. Ako su krvne žile preslabe, da bi se napravila fistula, formira se graft (presadak krvne žile), a kateteri se se obično rabe privremeno, ali mogu biti i trajni.

Kada se uspostavi adekvatan pristup s dva izlaza bolesnik se spaja na aparat za hemodijalizu. Postavljaju se dvije igle, spojene mekim cjevčicama Dio koji dolazi iz arterije vodi u aparat, a dio koji izlazi iz aparata vodi u venu.

POVIJEST DIJALIZE

1. st. pr. Kr: U kineskim zapisima prvi se put spominje transplantacija organa u općoj anesteziji.

13. st: Giugliermo Saliceti, u Durities in Renibus: "Pritisak u području bubrega... ili se ne može uspješno liječiti ili se ne može izliječiti."

17. st. William Shakespeare: Henrik IV.
Falstaff: "Što kaže doktor o mojoj vodi?"
Page: "On kaže, gospodine, da je voda sama po sebi dobra, zdrava voda; ali, njezin bi vlasnik mogao imati neke bolesti kojih nije svjestan."

1861. Thomas Graham uveo je u fizikalnu kemiju pojam dijalize upotrijebivši selektivno propusnu membranu za odvajanje visokomolekulskih i niskomolekulskih tvari iz otopine.

1922. Otkriven je heparin, ali se kao sustavni antikoagulans počeo propisivati tek dvadesetak godina kasnije. Do tada se propisivao hirudin, vrlo nesiguran antikoagulans koji se dobivao iz glava pijavica.

HEMODIJALIZA

1924. George Haas proveo je prvu uspjelu hemodijalizu u bolesnika s terminalnim stadijem zatajenja bubrega. Dijaliza je trajala 15 minuta i protekla je bez komplikacija.

1944. Willem Kolff u Nizozemskoj, tada pod nacističkom okupacijom, konstruirao je prvi aparat za hemodijalizu. Kao dijalizna membrana upotrijebljen je celofan. Kolff je nakon rata emigrirao u SAD gdje je izradio još nekoliko aparata za hemodijalizu koji su bili upotrijebljeni u Korejskom ratu.    

1946. Nils Alwall proizveo je prvi aparat za hemodijalizu s kontroliranom ultrafiltracijom.

1960. Belding Scribner učinio je prvi trajni krvožilni pristup, stvorivši time temelj za razvoj kronične hemodijalize. Fistula se sastojala od dviju cjevčica uloženih u krvne žile, koje su se zatim međusobno spajale  komadićem teflona položenim na čeličnu pločicu. Nekoliko godina nakon toga stvorena je jednostavnija verzija takva krvožilnog pristupa, tzv. «šant siromaha». Sastojao se od dviju cjevčica uloženih u arteriju i u venu i međusobno povezanih teflonskom petljom.

1962. U Seattleu je počeo raditi prvi centar za kroničnu hemodijalizu. Prvi bolesnici bili su Clyde Shields (umro 1971. godine) i Harvey Gentry (umro 1987. godine).

1966. Cimino i Brescia prvi su put opisali potkožnu arterio-vensku fistulu dobivenu spajanjem radijalne arterije i priležeće vene. Takav oblik krvožilnoga pristupa rabi se i danas u bolesnika na programu kronične hemodijalize.
R. O Hickman i B. H Scribner počinju primjenjivati hemodijalizu u djece.

HEMOFILTRACIJA

1966. U SAD-u i u Njemačkoj provode se prva ispitivanja novih membrana za dijalizu, propusnijih za srednje velike molekule.

1977. Kramer je, prilikom postavljanja sustava za hemofiltraciju, zabunom punktirao femoralnu arteriju umjesto vene. Tlak krvi iz arterije bio je dovoljan za održavanje izvantjelesnoga optoka krvi. Na taj je način prvi put provedena kontinuirana arterio-venska hemofiltracija (CAVH).                           

1982. Bischoff je punktiranjem femoralne vene i dodavanjem krvne crpke u izvantjelesni krvotok postigao veći protok krvi i veću ultrafiltraciju. Tako je nastala kontinuirana veno-venska hemofiltracija (CVVH).

izvor: http://www.peritonejska-dijaliza.hr

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.