utorak, 31. siječnja 2012.

Bolesti bubrega

Najveći broj hroničnih bolesti bubrega protiče bez vidljivih simptoma.
Broj bolesnika koji pate od hroničnih bolesti bubrega tokom poslednje decenije, beleži neprekidni porast. Kako je reč o bolestima koje najčešće zahtevaju dijalizu ili transplantaciju, od presudnog značaja je njihovo rano otkrivanje.


U grupi sa povećanim rizikom za nastanak hroničnih bolesti bubrega su, prema rečima profesorke dr Višnje Ležaić, direktorke Klinike za nefrologiju KC Srbije, dijabetičari, stariji od 60 godina, oni koji imaju povišen krvni pritisak i oboleli od takozvanih multisistemskih bolesti. 

Povećanom riziku izloženi su i ljudi koji piju lekove sa toksičnim dejstvom na bubrege i oni čiji su najbliži srodnici bolovali od bubrežnih bolesti.

Ugroženiji su ljudi kod kojih postoji rizik za opstrukciju mokraćnih puteva, kao što je, recimo, uvećana prostata, ili oni koji su bili podvrgnuti hirurškim intervencijama u maloj karlici, ili trbuhu - ističe dr Ležaić. - 

Osobe koje boluju od kardiovaskularnih bolesti - kakve su srčana insuficijencija, ili ishemijska bolest srca - takođe su u riziku za obolevanje od bubrežnih oboljenja. Postoji, međutim, opšta saglasnost da bolesnici sa dijabetesom i hipertenzijom, predstavljaju populacije sa visokim rizikom za hroničnu bolest bubrega iz kojih se regrutuje najveći broj ovih bolesnika. Većina od njih se najčešće, ili čak isključivo, leči u ambulantama opšte medicine.

Hronična bolest bubrega, definiše se kao oštećenje strukture bubrega, ili poremećaj u njegovom radu, koje traje najmanje tri meseca - objašnjava naša sagovornica.

- Oštećenje bubrega se ispoljava patohistološkim promenama, ili prisustvom pokazatelja oštećenja bubrega. To mogu da budu nenormalnosti u sastavu krvi i mokraće, ili u izgledu bubrega i mokraćnih puteva.
Najveći broj hroničnih bolesti bubrega protiče asimptomatski, pa ako se za njima ne traga, bolesnici se javaljaju lekarima u odmaklom stadijumu bolesti, sa uznapredovalom insuficijencijom bubrega. Tada su, ističe dr Ležaić, mogućnosti da se utiče na tok bolesti značajno smanjene, ili u potpunosti izgubljene.

Ljudi sa povećanim rizikom za hroničnu bolest bubrega, treba svake godine da provere stanje svojih bubrega, naglašava naša sagovornica.

Otkrivanje bolesti bubrega treba da bude jednostavno, jeftino, sa testovima koji su raspoloživi. Ove zahteve ispunjavaju: merenje krvnog pritiska, pregled mokraće test trakama (proteini, glukoza, krv, leukociti i kad god je moguće takozvana mikroalbuminurija): merenje koncentracije kreatinina u serumu i izračunavanje rada bubrega formulama. Ako se test trakama otkrije patološki nalaz u mokraći, potrebno je da se proveri određenim biohemijskim metodama. Pregled ultrazvukom preporučuje se za odabrane grupe. U njih spadaju bolesnici sa simptomima opstrukcije, ili infekcije mokraćnih puteva, kamenom, osobe sa pozitivnom porodičnom bolesti bubrega, kao što je, na primer, policistična bolest bubrega.

Mere prevencije imaju za cilj da se otkriju osobe sa povećanim rizikom za hroničnu bolest bubrega. One obuhvataju i i kontrolu i dosledno lečenje hipertenzije, kao i striktno regulisanje i kontrolu nivoa šećera u krvi. Neophodno je da se leče poremećaji lipida, ograniči so u ishrani, a savetuju se prestanak pušenja, redovna fizička aktivnost, održavanje normalne telesne težine i redovne godišnje kontrole funkcije bubrega i pregled mokraće.

SAVET

Kad se bolest bubrega otkrije, pored redovnih kontrola kod nefrologa, preporučuju se promene u načinu života bolesnika: prestanak pušenja, smanjenje telesne težine gojaznih i održavanje indeksa telesne mase (BMI) između 18,5 kg/m2 i 24,9 kg/m2, a obima struka ispod 102 centimetra za muškarce, odnosno, 88 cm za žene. Savetuje se kontrolisan dnevni unos belančevina od 0,8 do 1,0 gram po kilogramu telesne težine. Oboleli ne smeju da piju više od dva standardna alkoholna pića dnevno, a preporučuje se fizička aktivnost od 30 do 60 minuta umerene aktivnosti (šetnja, vožnja biciklom, plivanje) četiri do sedam puta nedeljno.
izvori: www.serbian.forum.org
I. STANOJEVIĆ, Večernje novosti

Bolesti bubrega

Oko 500 miliona ljudi širom sveta, jedan na deset odraslih osoba, ima neki oblik oštećenja bubrega sa tendencijom rasta, rečeno je u četvrtak na konferenciji za novinare povodom Svetskog dana bubrega.

Nefrologe  muči preventiva, jer populacija ne shvata da treba da se kontroliše barem jednom godišnje, a pogotovo dijabetičari, osobe sa hipertenzijom, muškarci koji imaju problem sa prostatom i svi koji u porodici imaju bubrežne bolesnike.

"Povišen nivo glukoze u krvi vremenom oštećuje velike i male krvne sudove u telu usled čega dolazi do oštećenja srca, bubrega, oka, nerava, stopala", podvukao je Plješa.

On je dodao da oštećenje bubrega ima 30 do 50 odsto bolesnika sa dijabetesom tipa 1, i 20 do 30 odsto pacijenata sa dijabetesom tipa 2.

Plješa je ukazao da je prvi znak hronične bolesti bubrega kod pacijenata sa dijabetesom pojava povećane količine albumina u urinu (mikroalbuminurija), kada je neophodno da se pacijent javi lekaru.

Doktor Zoran Kovačević je istakao da se život bubrežnih bolesnika može produžiti transplantacijom za koju je potrebno zaveštanje organa.

On je rekao da Srbija ima kvalitetan kadar koji obavlja transplantaciju bubrega, ima prostor i lekove, ali da nedostaje organizovanost struke i građana, jer je Srbija po zaveštanju organa na poslednjem mestu u Evropi.

Povodom Svetskog dana bubrega, kod Ruskog cara u Knez Mihailovoj ulici postavljeni su štandovi na kojima svi zainteresovani do 14 sati mogu dobiti potrebne informacije i štampani materjal sa porukom da je rano otkrivanje bolesti bubrega uslov za uspešno lečenje.

Svetski dan bubrega obeležava se svake godine drugog četvrtka u martu, kada okuplja udruženja zdravstvenih radnika i pacijenata u više od 60 zemalja.

Izvor: www.serbianforum.org
Tanjug

Bubrezi

Anatomija i fiziologija:
 
Oba su bubrega smještena uz stražnju stijenku abdomena, izvan peritonealne šupljine. U odrasla čovjeka masa je svakog bubrega oko 150 g a velik je otprilike kao stisnuta šaka. Na medijalnoj je strani svakog bubrega uleknuće koje se zove (latinski) hilus. Kroz hilus prolazi bubrežna arterija, vena, limfne žile, živci i mokraćovod.
Presiječe li se bubreg odozgo prema dolje, mogu se vidjeti dva glavna područja: vanjski dio nazvan kora (lat. cortex), i unutarnji dio nazvan srž (lat. medula). Srž je podijeljena na brojne tvorbe stožasta oblika, koje se zovu bubrežne piramide. Svaka piramida započinje bazom, koja se nalazi na granici imeđu kore i srži, a završava kao bradavica (lat. papila) što strši u prostor nakapnice (lat. pelvis renales), ljevkastog nastavka gornjeg kraja mokraćovoda (lat. uretera).
Nefron je osnovna bubrežna funkcionalna jedinica a sastoji se od dva glavna dijela:
1. glomerul (glomerularne kapilare) kroz koji se velika količina tekućine filtrira iz krvi i
2. dugački tubul u kojem se na putu do bubrežne nakapnice, filtrirana tekućina pretvara u mokraću.
Svaki se ljudski bubreg sastoji od približno milijun nefrona, a svaki je nefron sposoban stvarati mokraću. Bubreg ne može ponovno stvarati (regenerirati) nove nefrone. Zato se njihov broj postupno smanjuje zbog bubrežne ozljede, bolesti ili uslijed starenja. Poslije 40. godine života broj se funkcionalnih nefrona obično smanjuje prilbližno 10% svakih deset godina. Navedeno smanjenje ne ugrožava život, jer adaptacijske promjene u ostalim nefronima omogućuju izlučivanja potrebnih količina vode, elektrolita i otpadnih tvari.
U stvaranju mokraće razlikujemo četiri osnovne faze:
1. bubrežna arterija nakon višestrukog grananja dovodi krv u glomerule
2. u glomerulima nastaje ultrafiltrat plazme koji ulazi u Bowmanovu čahuru i sustav odvodnih kanalića
3. u kanalićima se filtrat mijenja procesima reapsorpcije i sekrecije
4. konačni urin ulijeva se u nakapnicu te napušta bubreg kroz mokraćovod, mokraćni mjehur i mokraćnu cijev.

Patofiziologija:

Bolesti bubrega mogu stoga biti posljedica poremećaja koji primarno pogađaju krvne žile, glomerule, tubule i intersticijsko tkivo koje razdvaja pojedinačne nefrone.
Osim bolesti samog bubrega, bubrežne se funkcije mogu poremetiti i zbog djelovanja izvanbubrežnih čimbenika. Različiti prerenalni čimbenici mogu toliko smanjiti perfuziju bubrega krvlju da dovedu do sekundarnog poremećaja u radu bubrega. Na sličan način može nastati bubrežna bolest i zbog djelovanja postrenalnih čimbenika koji dovode do začepljenja odvodnih mokraćnih putova
Akutno zatajenje bubrega:
Akutno zatajenje bubrega je klinički sindrom karakteriziran pogoršanjem bubrežne funkcije poremećajem u izlučivanju vode, elektrolita, vodikova iona, te raspadnih produkata bjelančevina metabolizma. Ovaj sindrom danas se u pravilu viđa u sklopu sindroma višestrukog zatajenja organa. Svega oko 8% akutnih zatajenja bubrežne funkcije dolazi kao izolirani problem. Veličina diureze u kliničkom sindromu akutnog zatajenja bubrega je nesiguran pokazatelj i u oko 30% slučajeva diureza ostaje održana, inače dolazi do razvoja oligurije (diureza< 500 ml urina/24h), ili anurije (diureza <100 ml/24h). Budući da je 2/3 akutnih azotemija svuda u svijetu posljedica prerenalne azotemije najvažnija mjera u ovom stanju je pravovremena korekcija nedostatnog cirkulirajućeg volumena. U ca 25% azotemije radi se o bubrežnoj leziji.
Prijelaz iz akutnog u kronično zatajenje bubrega, nije tako česta pojava i dešava se u oko 9% slučajeva.
Kronično zatajenje bubrega:
Kronično zatajenje bubrega je klinički sindrom koji označava progresivno i trajno propadanje nefrona što dovodi do zatajenja svih bubrežnih funkcija:
1. ekskretorne (voda, elektoliti, razgradni produkti metabolizma bjelančevina)
2. endokrine (lučenje eritropoetina, vitamin D3, vazodilatatorni prostaglandini)
3. metaboličke (biološki važne supstance, lijekovi,..)
Kronična bubrežna bolest je oštećenje bubrega ili smanjenje bubrežne funkcije, tj. glomerularne filtracije na manje od 60 ml/min/1.73 m2 duže od tri mjeseca. Oštećenje bubrega znači patološki nalaz pregleda mokraće, biokemijskih pretraga krvi, nalaza rendgenske ili neke druge slikovne dijagnostike te biopsije bubrega.
Glavni kriterij za određivanje stadija kronične bubrežne bolesti je veličina odnosno smanjenje glomerularne filtracije. Razlikujemo pet stadija:
I stadij - bolesnici s glomerularnom filtracijom (GF) > 90 ml/min/1.73m2 ali oštećenjem bubrega (npr. proteinurijom)
II stadij - bolesnici s GF 60-89 ml/min/1.73m2
III stadij - bolesnici s GF 30-59 ml/min/1.73m2
IV stadij - bolesnici s GF 15-29 ml/min/1.73m2
V stadij - bolesnici s GF manjom od 15 ml/min/1.73m2 ili su već na dijalizi.
U terminalnom bubrežnom zatajenju tj. uremiji dolazi do kliničkig poremećaj na brojnom organskim sustavima a prikazani su u tablici

LIJEČENJE:
Dijaliza:
Na pitanje kada započeti liječenje dijalizom nije lagano odgovoriti. Pri donošenju odluke moramo pored razine biokemijskih parametara (koncentracija uree, kreatinina, elektrolita, vodikovih iona, bikarbonata,..) u obzir uzeti dob bolesnika, konstituciju kao i pridružene bolesti: dijabetes, aterosklerozu, hipertenziju, kardiomiopatiju, anemiju,...).
Ako se odlučimo za hemodijalizu potrebno je ostvariti vaskularni pristup. Kao trajni vaskularni pristup sigurno treba dati prednost potkožnoj artrio-venskoj fistuli. Danas je prihvaćeno mišljenje da je poželjno, posebno u osoba s već izraženom aterosklerozom kirurški zahvat na krvnim žilama podlaktice učiniti i nekoliko mjeseci prije početka hemodijalize.
Kod ove metode liječenja možemo birati površinu, vrstu membrane i ultrafiltracijski koeficijent filtera te sastav otopine za dijalizu.
Ako smo se, u dogovoru s bolesnikom (kojem smo predočili potrebnu njegovu edukaciju), odlučili za peritonejsku dijalizu neophodno je u trbušnu šupljinu ugraditi kateter. Tada dijalizu bolesnik vrši sam (nakon provedene edukacije), kod kuće, utakanjem i istakanjem u trbušnu šupljinu posebne tekućine i to obično 4x dnevno. Neki autori ovoj metodi daju prednost kod bolesnika gdje je otežan vaskularni pristup i svakako onih koji su to u mogućnosti činiti sami (sposobni za edukaciju, prostor kod kuće, ...). Prednost ove metode ovisi i o ostatnoj diurezi i Ťkvalitetiť peritonejske membrane.
Moguće komplikacije:
Osim nadomještanja bubrežne funkcije dijalizom provodi se i liječenje mnogobrojnih komplikacija koje su česte, ozbiljne i jedna komplikacija pogoršava drugu. To su anemija, hipertenzija, poremećaj metabolizma kalcija i fosfora, dislipidemija, srčano zatajenje itd.
Anemija:
Simptomi u bolesnika s anemijom ovise o trajanju i o jačini anemije te o znakovima osnovne bolesti. Od kardiorespiratornih prisutni su simptomi hiperkinetskog stanja s palpitacijama, tahikardijom, radnom dispnejom, a u slučaju smanjene rezerve miokarda mogući su i simptomi zatajenja srca. Neuromuskularni simptomi uključuju glavobolje, vrtoglavice, slabost, malaksalost, tinitus, grčeve u listovima, pojačanu osjetljivost na hladnoću i sl. . Od gastrointestinalnih simptoma javljaju se gubitak apetita, mučnina, proljevi i opstipacije. Genitourinarni simptomi uključuju poremećaje menstruacije, gubitak libida, učestalo mokrenje.
Među glavne kompenzacijske mehanizme u anemijama pripada pomak krivulje disocijacije oksihemoglobina udesno, preraspodjela krvotoka, i druge kompenzacijske promjene kardiovaskularnog sustava te pojačano stvaranje eritropoetina. Koji će se mehanizam snažnije aktivirati, ovisi o uzroku anemije, te o brzini kojom se ona razvija. Pomakne li se krivulja disocijacije oksihemoglobina udesno, smanjit će se afinitet hemoglobina za kisik. Od čimbenika koji pomiču krivulju disocijacije oksihemoglobina udesno u anemiji je najvažniji 2,3-difosfoglicerat (DPG), čija se koncentracija u krvi za vrijeme hipoksije povećava. Preraspodjela krvi omogućuje ključnim organima da u hipoksiji budu opskrbljeni krvlju bolje od ostalih organa. To osobito vrijedi za krvotok u mozgu i za koronarnu cirkulaciju gdje hipoksija izaziva vazodilaciju, za razliku od krvotoka u koži i bubrezima gdje prevladava vazokonstrikcija uzrokovana simpatičkim podraživanjem.
Kompenzacijski mehanizmi što sam ih do sada navela ne mogu povećati ni ukupan broj eritrocita ni ukupnu količinu hemoglobina u organizmu. Stoga je jasno da ti mehanizmi ne mogu potpuno normalizirati početni poremećaj u anemiji - manjak hemoglobin.
Međutim, aktiviranjem eritropoetinskog mehanizma koštana će srž početi pojačano proizvoditi eritrocite; eritropoetin će stoga moći posve kompenzirati anemije koje nisu suviše ozbiljne i kojima nije uzrok poremećaj funkcije same koštane srži.
Anemija u kroničnom bubrežnom zatajenju:
Anemija je jedna od vrlo važnih i čestih komplikacija u kroničnom bubrežnom zatajenju. Klinički se obično manifestira već u II. stadiju i pogoršava se s progresijom bubrežnog zatajenja.
Morfološko obilježje eritrocita su normokromnost i normocitnost a serumska koncentracija željeza, razina transferina, serumskog feritina te transferinska saturacija je obično normalna. U upalnim stanjima bilježi se sniženje serumskog željeza i transferina, dok feritin poraste.
Tri su glavna patofiziološka mehanizma anemije u kroničnom bubrežnom zatajenju:
1. Nedovoljno stvaranje eritropoetina je primarni i najvažniji etiološki činitelj anemije. Najčešće je manjak samo relativan u odnosu na vrijednosti hemoglobina. Hipoksija bubrega je stimulus za lučenje eritropoetina.
2. Prisutnost inhibitora eritropoeze je slijedeći važan etiološki činitelj anemije u kroničnom bubrežnom zatajenju. Koštana srž ovih bolesnika ne pokazuje kompenzacijsku proliferativnu reakciju eritropoeze što bi očekivali u anemiji.
3. Skraćen vijek eritrocita i sklonost krvarenjima doprinose anemiji, a posljedica su retencije metaboličkih produkata koji znatno djeluju ekstrakorpuskularno uzrokujući također i poremećaj funkcije trombocita.
4. Ostali faktori su:
- nedostatak važnih nutrijenata za eritropoezu: folne kiseline, vitamina B12 i željeza;
- intoksikacija aluminijem;
- hemoliza (akutni oblik uzrokovan npr. lijekovima i kronični oblik uzrokovan pojačanom aktivnošću slezene
- dijalizni postupak koji sam po sebi dovodi do gubitka krvi (uvijek u sistemu kojim se
vrši dijaliza zaostane malo krvi jer ju je nemoguće kompletno isprati).
Liječenje anemije u bolesnika na dijalizi treba provoditi prema smjernicama za liječenje anemije. Obzirom da se očekuje odobrenje HZZOa za liječenje anemije eritropoetinom i u bolesnika u preddijaliznoj fazi predmijeva se da bi u tih bolesnika došlo i do usporenja progresije bubrežnog zatajenja .
Bez adekvatnog liječenja anemije sve ostale naše mjere u prevenciji i liječenju kardiovaskularnih komplikacija biti će manje učinkovite ili uzaludne.
Kako zaustaviti kronične bubrežne bolesti?
Današnji svijet suočen je s porastom broja bolesnika s kroničnom bubrežnom bolesti. Budući je bolest progresivnog tijeka razumljivo je da raste broj bolesnika kojima je potrebna trajna supstitucijska terapija dijalizom. U porastu broja bolesnika s kroničnom bubrežnom bolesti značajnu ulogu imaju dva faktora. Prvi je starenje populacije a drugi, globalna epidemija tipa 2 šećerne bolesti. Smatra se da će se sadašnji broj dijabetičara udvostručiti u slijedećih 20 godina.
Međutim, potrebno je istaći da glavni uzrok smrtnosti u kroničnih bubrežnih bolesnika nije progresija bolesti u renalnu insuficijenciju već kardiovaskularna bolest (KV). To nam govori za međupovezanost, kronična bubrežna bolest je faktor rizika za KV bolest, odnosno ista je faktor rizika progresije kronične bubrežne bolesti. U tome značajnu ulogu imaju tradicijski i ne tradicijski čimbenici rizika.
Proteinurija:
predstavlja značajan pokazatelj tijeka bolesti tj. što je veća proteinurija to je veći rizik progresije bolesti. Važne studije (MDRD, REIN) ukazuju da smanjenje proteinurije za 1 g/d usporuje pad GF za 1-2 ml/min/god. Mnoga istraživanja ukazuju na protektivni učinak ACEI u prevenciji progresije bubrežne bolesti. U bolesnika koji ne podnose ACEI, mogu se primijeniti blokatori angiotenzinskih receptora čiji je učinak na proteinuriju sličan. Danas ima dokaza i o djelotvornosti kombinacije ACEI + ARB.
Arterijska hipertenzija:
Kroničnu bubrežnu bolest prati i arterijska hipertenzija, pa je cilj prevencije progresije bolesti istivremeno usmjeren na regulaciju krvnog tlaka i proteinuriju. Povezanost ne regulirane hipertenzije i pogoršanja renalne funkcije je dobro poznata činjenica.. Inicijalnu terapiju čine ACEI a potom različite kombinacije koje obuhvaćaju niz grupa antihipertenziva prema poslijednjim smjernicama liječenja hipertenzije.
Dislipidemija:
u kroničnoj bubrežnoj bolesti je obilježena povišenim vrijednsotima LDL-kolesterola i sniženim vrijednostima HDL-kolesterola te u uremiji u većeg dijela bolesnika i povišenim trigliceridima. Na osnovi podataka o prevenciji KV bolesti poznato je da sniženje LDL-kolesterola za 1 mmol/l tijekom 4-5 godina smanjuje rizik koronarnih i CV incidenata za 25%. Poznato je da bolesnici na hemodijalizi koji imaju viši kolesterol imaju veći rizik smrti.
Uzrok ove paradoksalne povezanosti leži u težini osnovne bolesti, malnutriciji bolesnika, te znacima sistemne upale. Očito se radi o bolesnicima visokog rizika, pa je smanjena sinteza kolesterola jedna od manifestacija osnovne bolesti.
Davanje statina je neosporna činjenica no čini se da je učinak statina na prevenciji vaskularne bolesti od većeg kliničkog značenja, nego djelovanje na tijek bubrežne bolesti.
Smanjen unos proteina:
jedna je od prvih preporuka koje se savjetuju bolesniku u prevenciji progresije bubrežne bolesti. Meta analiza 5 kliničkih studija pokazala je da ograničen unos proteina od 0,4-0,6 g/kg smanjuje rizik renalne insuficijencije ili smrti za 33%. Uz smanjen unos proteina važno je pridržavati se drugih dijetetskih mjera, smanjen unos soli, regulacija tjelesne težine, te izbjegavanje težih fizičkih napora.
UMJESTO ZAKLJUČKA:
Koliko smo naučili iz navedenog teksta i koliko smo toga spremni poduzeti za sebe ovisit će koliko će biti "mlado" naše srce.
izvor: www.svjetskidanbubrega.org
Prim.dr.sc. Vesna Lovčić

Policistični bubrezi

Bolesti bubrega
UVOD

Policistična bolest bubrega je najčešća nasljedna bolest bubrega, koju karakterizira pojava multiplih seroznih cisti na bubrezima. Postoje dva oblika ove bolesti i to su adultni (odrasli ) oblik i infantilni  (dječiji) oblik. Infantilni oblik je nasljedni oblik, ali ako oba roditelja imaju oštećen gen, dok je adultni oblik, oblik koji se pojavljuje u odrasloj dobi čovjeka, ali je također nasljedan, jer je oštećeni gen imao jedan od roditelja i taj oštećeni gen je nadvladao gen zdravog roditelja.

Adultni oblik

KLINIČKA SLIKA

Prvi simptomi bolesti se javljaju oko 30-te godine života i najčešći prvi simptom je bol u slabinama, koja ovisno o slučaju može biti jača ili slabija. Kod pacijenata kod kojih je bol slabije izražena moguća je pojava krvi u urinu (hematurija), dok se kod pacijenata koji imaju jake i silovite napadaje bolova primjećuje česta pojava bubrežnog pijeska ili sitnih kamenčića u urinu. Pacijenti se žale i na osjećaj slabosti, umora, astenije i poliurije (povećane količine urina). Primjetno je i povećanje krvnog tlaka kod pacijenata.
U izraženijim slučajevima ove bolesti, dodirom na područje bubrega, pod rukom se može osjetiti uvećan, kvrgav bubreg.

KOMPLIKACIJE

Neke od mogućih komplikacija policističnih bubrega su: pojava bubrežnih infekcija, kamenaca i krvarenja, bubrežna insuficijencija, arterijska hipertenzija i karcinom bubrega.

DIJAGNOZA

Najsigurnija i najtočnija pretraga za dijagnozu ove bolesti je CT bubrega s kontrastom, iako je potrebna i anamneza i klinička slika pacijenta, ultrazvuk bubrega i laboratorijske pretrage krvi i urina.
Pretragama urina se često registruje proteinurija, a u urinu su prisutne i bakterije , gnoj i eritrociti.

LIJEČENJE

Liječenje se sastoji od ublažavanja postojećih tegoba bolesti, umanjivanja boli i sprječavanja komplikacija bolesti. Nažalost ne postoji lijek, niti terapija koja bi mogla izliječiti potpuno ovu bolest.
izvor: www.mojezdravlje.net

Čišćenje bubrega

Bubrezi su parni organ mokraćnog sustava.
Zaduženi za to, da iz našeg tijela eliminiraju toksine.
Svaki dan kroz naše bubrege prolazi oko 200 litara krvi, da bi se pročistila od otrova i toksina.
Bubrezi također proizvode važne hormone: eritropoetin (koji stimulira proizvodnju crvenih krvnih stanica), renin (koji regulira krvni tlak) i kalcitriol (aktivna forma vitamina D).
 
Što je čišćenje bubrega?

U našem tijelu već postoji prirodan mehanizam čišćenja bubrega. Ako konzumirate dovoljno tekućine u obliku vode, čaja itd, bubrezi se čiste sami.
Često pod čišćenjem bubrega podrazumijevaju se neki alternativni proizvodi, koji pomažu detoksikaciji bubrega, poboljšavaju njihovu funkciju i sprečavaju stvaranje kamenca u bubrezima.

Dobrobiti čišćenja bubrega
Prema liječnicima alternativne medicine, osim što poboljšava njihov rad i sprečava stvaranje kamenca, čišćenje bubrega može također pomoći eliminirati toksine iz organizma, poboljšati imunitet, normalizirati krvni tlak i poboljšati funkciju mokraćnog mjehura.
Ako planirate čišćenje bubrega, preporučujemo da se savjetujete sa Vašim alternativnim liječnikom.
Postoji više vrsta čišćenja bubrega. Recepti uključuju ljekovito bilje, vitamine i određene vrste hrane:

1. Biljke za čišćenje bubrega
Smatra se, da sljedeće biljke poboljšavaju funkciju bubrega i pomažu njihovom čišćenju:
đumbir
maslačak
korijen bijelog sljeza
smreka
kopriva
peršin
klinčić
zlatnica (Solidago virgaurea)

2. Namirnice, koje pomažu u čišćenju bubrega

lubenica
sok limuna
sok brusnice
sjemenke buče

3. Vitamini za čišćenje bubrega
Neki alternativni liječnici preporučuju, da se kod čišćenja bubrega koriste sljedeći vitamini i minerali:

vitamin B2
vitamin B6
magnezij

Pobrinite se za Vaše bubrege!

Evo i nekih znanstveno dokazanih metoda da se pobrinite za Vaše bubrege i smanjite rizik od bolesti bubrega:

izbjegavajte cigarete i pretjerano konzumiranje alkohola i kofeina
održavajte krvni tlak i šećer na normalnoj razini
redovito provjeravajte kolesterol
pijte puno vode (bar 8 čaša dnevno)
održavajte zdravu tjelesnu težinu

Bubrežni kamenci
Bubrežni kamenac je tvrda tvar, koja nastaje od kristala, koji se talože iz mokraće i nakupljaju na unutrašnjim površinama bubrega. Simptomi bubrežnih kamenaca su jaka bol u području bubrega ili donjem dijelu abdomena. Bubrežni kamenci mogu izazvati poteškoće u mokrenju, krv u urinu, mučninu, povraćanje i visoku temperaturu.

Prevencija bubrežnih kamenaca
Možete smanjiti rizik od nastanka bubrežnih kamenaca tako da pijete puno vode i smanjite unos soli. Ljudi, koji su već imali probleme sa bubrežnim kamencima, trebali bi izbjegavati hranu, koja sadrži puno oksalata, poput čokolade, okre, sezama itd.

Recepti za čišćenje bubrega

Čaj od sjemenki lubenice za bubrežne kamence
Edgar Cayce posebno preporučuje čaj od sjemenke lubenice ljudima, koje imaju bubrežne kamence.  Također pomaže kod stimulacije funkcije bubrega:
Da bi pripremili čaj, potrebna Vam je jušna žlica sjemenki lubenice, koje ste prethodno samljeli ili isjeckali. Prelijte sjemenke sa pola litre kipuće vode i ostavite da se ohladi. Zatim procijedite i odmah popijte čaj. Ako je to moguće, uvijek pripremite svježi čaj.
Čaj pijte tri puta tjednom, a možete ga piti i više puta na dan.
-----

Čaj od sjemenki celera (Apium Graveolens)
Jušnu žlicu sjemenki celera, friško mljevenih ili isjeckanih, prelijte sa pola litre kipuće vode i ostavite da se ohladi. Procijedite i odmah popijte čaj. Ako je to moguće, uvijek pripremite svježi čaj.
Čaj pijte bar jedan put dnevno, tri puta tjednom. Nemojte koristiti ovaj čaj, ako ste trudni.
---
Čišćenje bubrega prema dr.Clark
Ovaj recept je dosta kompliciran. Pokušali smo da ga prevedemo što bolje možemo. Ako Vam u receptu nešto nije jasno, molimo Vas da detalje pogledate na izvornoj stranici dr.Clark: http://curezone.com/clark/kidney.asp
½ šalice osušenog korijena Hydrangea - DRVENASTA HORTENZIJA (Hydrangea arborescens)
½ šalice korijena CRVENE KONOPLJUŠE (Eupatorium purpureum)
½ šalice korijena bijelog sljeza (Althea officinallis)
4 svježnja svježeg peršina
tinktura kudjelje (zlatica,poganska trava) (ako ste alergični izostavite je iz recepta)
đumbir u prahu
uva ursi
koncentrat crne višnje, 250 ml
prstohvat vitamina B2 u prahu
vitamin B6, 250 mg
tablete magnezij oksida, 300 mg

Odmjerite ¼ šalice svakog korijena i ostavite ga da se natapa, zajedno u 10 šalica hladne vode iz slavine, koristeći nemetalnu posudu i nemetalni poklopac.
Nakon četiri sata ( ili preko noći) dodajte 250 ml koncentrata crne višnje i lagano kuhajte 20-ak minuta. Popijte ¼ čaše čim se dovoljno ohladi. Ostatak isipajte kroz cjediljku u sterilnu staklenu posudu. Ohladite staklenu posudu.
Prokuhajte svježi peršin, nakon ispiranja u 1 četvrtini vode tijekom tri minute. Popijte ¼ čaše kada se dovoljno ohladi. Ohladite jednu staklenku i jednu zamrznite. Ostatak peršina iskoristite za juhu i slično.
Doziranje
Svako jutro ulite zajedno ¾ šalice mješavine korijenja i ½ čaše peršinove vode, puneći veliku šalicu. Dodajte 20 kapljica tinkture kudjelje. Popijte ovu mješavinu u nekoliko doza tijekom dana. Držite na hladnom. Nemojte popiti sve od jednom jer ćete imati problema sa stomakom i osjećati ćete pritisak u mjehuru. Ako vam je stomak veoma osjetljiv, započnite sa pola ove doze.
izvor: www.alternativa-za-vas.com

ponedjeljak, 23. siječnja 2012.

Kratki priručnik za bubrežne bolesnike

1. Što je to bubrežna bolest?
Bubrežna bolest nastaje kada bubrezi više dovoljno ne čiste krv od štetnih produkata metabolizma da bi osobu održali zdravom. Procjenjuje se da više od 20 milijuna Amerikanaca ima kroničnu bubrežnu bolest. Približno 400 000 Amerikanaca imaju bubrege u pogoršanju (manje od 15% ostatne bubrežne funkcije) do te granice da trebaju dijalizu ili transplantaciju bubrega da bi preživjeli.



U Hrvatskoj se procjene broja bubrežnih bolesnika temelje na osnovi podataka iz Hrvatskog Registra Nadomještanja Bubrežne Funkcije (HRNBF). Prema tom registru godišnje oko 150 novih bolesnika treba postupke nadomještanja bubrežne funkcije, a ukupno se tim postupcima liječi oko 4000 bolesnika. Procjenjuje se da oko 150 000 bolesnika u Hrvatskoj ima kroničnu bubrežnu bolest i nalaze se u riziku pogoršanja bolesti do faze kada će trebati dijalizu ili transplantaciju bubrega. Nažalost, veliki broj bolesnika ne doživi tu fazu, najčešće zbok brojnih komplikacija koje prate bubrežnu bolest, a najčešće su to pridružene bolesti srca i krvnih žila.
Stanje u kojem bolesnik treba dijalizu ili transplantaciju bubrega nazivamo terminalno bubrežno zatajenje. Prije 30-40 godina, prije i neposredno nakon izuma "Scribnerovog šanta" (pristup krvotoku koji se kirurškim putem umetne u ruku bolesnika ili na neko drugo mjesto i koji omogućava izvođenje više dijaliza u neograničenom vremenskom trajanju) koji je izumio liječnik Belding Scribner, većina terminalnih bubrežnih bolesnika je bila osuđeni na smrt.
Nije postojalo dovoljno dijaliznih aparata i drugih pomagala da se zbrinu svi terminalni bubrežni bolesnici, a transplantacije je bila još u povojima i nedostupna svakom bolesniku. 1973. godine u SAD je zakonski odobren Medicare program za terminalne bubrežne bolesnike. To je prvi zakonski određen zdravstveni program koji je omogućio pokrivanje troškova za život neophodne terapije bolesnika bez obzira na godine života. Od te godine zakon i Scribnerov shunt spašavaju milijune života. Kroz Medicare program dijalizna se pomagala počinju širiti po čitavom SAD-u. 

Znaci upozorenja
Slijede neki od znakova upozorenja ili simptoma bubrežne bolesti:
• Povišen krvni tlak
• Često mokrenje, poglavito noću
• Sukrvav, pjenušav ili urin tamno smeđe boje
• Nenormalno pražnjenje mokraćnog mjehura ili peckanje pri mokrenju
• Nenormalno znojenje dijelova tijela, poglavito zglobova nogu, tabana, ruku i ručnih zglobova te očiju
• Bol u donjem dijelu leđa
• Nenormalne vrijednosti kraetinina ili ureje
• Glomerulska filtracija manja od 90
Ako imate bilo koji od ovih simptoma, javite se žurno svome liječniku.

Vodeći uzroci
Vodeći uzroci bubrežne bolesti su šećerna bolest (oko 40% novodijagnosticiranih terminalnih bubrežnih bolesnika u podlozi ima šećernu bolest) i povišen arterijski tlak (oko 20%). Bitno je naglasiti da bolesnici s tim bolestima trebaju održavati razinu šećera u krvi i visinu arterijskog tlaka pod kontrolom.
Postoje i drugi uzroci bubrežne bolesti kao što je glomerulonefritis (oticanje glomerula uz smanjenu količinu urina koji u sebi sadrži krv i proteine). Dugo je godina kronični glomerulonefritis bio vodeći uzrok zatajenja bubrega. Policistična bolest bubrega je također uzrok bubrežnog zatajenja. To je genetski poremećaj obilježen nastankom brojnih cisti unutar bubrega. Ciste su ispunjene tekućinom i tijekom godina mogu zamijeniti bubrežnu masu uz smanjenje bubrežne funkcije koja vodi u zatajenje bubrega. Gotovo 50% bolesnika s policističnom bolesti razvije zatajenje bubrega. Policistična bolest može također biti uzrok nastanka cisti u jetri, srcu i na krvnim žilama mozga.

2. Kronično bubrežno zatajenje
Kronična bubrežna bolest je vodeći javnozdravstveni problem u svijetu. Prema nefrološkoj bazi podataka Sjedinjenih Američkih Država, preko 20 milijuna Amerikanaca boluje od kronične bubrežne bolesti s tendencijom povećanja od 165% do 2050. godine. Jedan dio će razviti terminalno bubrežno zatajenje.
Približno 458 000 Amerikanaca ima dijagnozu terminalnog bubrežnog zatajenja, od kojih je približno 400 000 na nekom od oblika dijalizne terapije ili imaju transplantirani bubreg, a sve u cilju održavanja života. Taj se broj povećava oko 7% svake godine. Zadnjeg se desetljeća broj bolesnika s terminalnim bubrežnim zatajenjem povećao za 95%. Terminalno se bubrežno zatajenje javlja četiri puta češće kod Afroamerikanaca, tri puta češće koda Latinoamerikanaca i dva puta češće kod Azijata nego bijelaca. U Hrvatskoj posljednjih godina također bilježimo porast broja bolesnika s kroničnom bolesti bubrega u završnoj fazi, kao posljedica komplikacija šećerne bolesti i nedovoljno liječenog povišenog krvnog tlaka kao glavnih uzroka.

Definicija i podjela
U prošlosti se kronična bubrežna bolest nazivala različitim terminima. Radi jasnoće je vrhovna znanstvena nefrološka ustanova u SAD, srednjih godina prošlog stoljeća, objavila kliničke smjernice koje u kojima se promovira termin kronična bubrežna bolest.
Kronično bubrežno zatajenje se definira kao oštećenje bubrega koje se dokazuje biopsijom bubrega, markerima bubrežnog oštećenja ili glomerulskom filtracijom < 60 mL/min/1,73 m2 kroz tri mjeseca. Markeri bubrežnog oštećenja su gubitak bjelančevina urinom, abnormalnosti urina ili sedimenta te abnormalnosti uočene na dijagnostičkim snimkama bubrega. Glomerulska filtracija se može procijeniti iz jednadžbi baziranim na vrijednosti serumskog kreatinina i drugih varijabli kao što su dob, spol, rasa i tjelesna težina. U bolesnika se stadij kronične bubrežne bolesti određuje prema vrijednosti glomerulske filtracije bez obzira na uzrok bubrežne bolesti
Dokazano je da je učestalost ranijih stadija (stadiji 1-4) kronične bubrežne bolesti približno stotinu puta veća od učestalosti terminalnog zatajenja bubrega (stadij 5). Taj podatak potvrđuje važnost svih zdravstvenih djelatnika, a ne samo nefrologa, u otkrivanju, procjeni i skrbi kronične bubrežne bolesti.

Uzroci kroničnog bubrežnog zatajenja
Dijabetes i hipertenzija su vodeći uzroci kroničnog bubrežnog zatajenja s time da je dijabetes vodeći uzročnik kod oko 40% novodijagnosticirana terminalna bubrežna bolesnika, a hipertenzija je vodeći uzrok kod oko 20% novih slučajeva.
Tijekom ranijih stadija kronične bubrežne bolesti, bolesnici ne moraju imati izražene znake ili simptome koji ukazuju na oštećenje bubrega. Ta činjenica ukazuje na potrebu redovite kontrolne liječničke preglede i redovite pretrage krvi i urina. Abnormalnosti laboratorijskih nalaza obično predhode pojavi simptoma. Te su pretrage jedini način ranog otkrivanja kronične bubrežne bolesti.

Simptomi kronične bubrežne bolesti
U kasnijim stadijima, simptomi kronične bubrežne bolesti postaju izraženiji, ali variraju od bolesnika do bolesnika. Neki od zajedničkih simptoma jesu:
• Simptomi kao kod gripe
• Opća slabost
• Ubrzano zamaranje
• Edemi ili zadržavanje tekućine (oticanje nogu, koljena, znojenje ruku, jastučići oko očiju, dobivanje na težini)
• Gubitak apetita
• Mučnina i povraćanje
• Svrbež kože
• Otežana koncentracija
Značajan broj bolesnika uz gore navedene simptome razvije i anemiju.

Da li je moguće usporiti napredovanje bolesti?
Da! Napredovanje kronične bubrežne bolesti moguće je usporiti ili čak zaustaviti ukoliko se dijagnosticira u ranoj fazi i ukoliko se takvom bolesniku pruža pravilna liječnička skrb te ukoliko se bolesnik pridržava uputa. Takva skrb može znatno usporiti, a ponekad i zaustaviti kronično bubrežno zatajenje. Liječnička/zdravstvena skrb bolesnika s kroničnom bolesti bubrega uključuje:
• pridržavanje uputa o prehrani i tjelesnoj aktivnosti
• kontrolu krvnog tlaka
• kontrolu šećera u krvi (dijabetičari)
• kontrolu masnoća u krvi
• kontrola crvene krvne slike i anemije
• kontrola metabolizma kostiju

Imam kroničnu bubrežnu bolest. Zašto sam tako umoran?
Umor je čest simptom bubrežne bolesti. Najčešće je posljedica anemije. Anemija je stanje u kojem je u krvi snižena razina crvenih krvnih stanica - eritrocita. Eritrociti raznose kisik po čitavom organizmu i time omogućuju njegovu normalnu funkciju. Kada se broj eritrocita u krvi smanji, razine kisika u organizmu više nisu dovoljne te se zbog toga ljudi s anemijom osjećaju umorno i slabo, svakodnevne aktivnosti predstavljaju im izuzetan napor. Nadalje čest je i osjećaj hladnoće, pospanosti, čak i smetenost. Anemija nastaje zbog manjka hormona eritropoetina (koji se proizvodi u zdravim bubrezima) odgovornog za proizvodnju novih crvenih krvnih stanica.

Zašto je važno liječiti anemiju?
Liječenje anemije dat će Vam više energije za svakodnevne radne i druge aktivnosti, osjećat ćete se snažnije i manje se umarati. Također, usporit ćete i zaustaviti daljnje oštećenje funkcije srca i krvnih žila sa svim posljedicama takvog oštećenja, a time usporiti i odgoditi propadanje funkcije bubrega prema završnom stadiju 5 - na taj način odgađate i eventualni početak liječenja dijalizom.
Kako ću znati imam li anemiju?
Anemija se utvrđuje pomoću krvnih pretraga, određivanjem hemoglobina i hematokrita (Hb i Hct). Vaš liječnik će procijeniti da li ste anemični te da li Vam je potrebna terapija i koje vrste. Anemija se uobičajeno liječi preparatima željeza i injekcijama hormona eritropoetina (istovrsnog onom što ga u zdravih ljudi stvaraju njihovi bubrezi u dovoljnim količinama).

Mogu li liječiti anemiju eritropoetinom?
Da. Preparati eritropoetina odobreni su za liječenje anemije u bolesnika s kroničnom bubrežnom bolešću, bez obzira na stupanj bubrežne bolesti. Ipak, zdravstveno osiguranje (HZZO) odobrava (plaća) upotrebu ovog lijeka samo kod onih bubrežnih bolesnika koji se već liječe dijalizom. To znači da ukoliko imate anemiju, dakle i indikaciju za primjenu eritropoetina, ali ne i oštećenje bubrega završnog stadija (dijaliza), Vaš internist-nefrolog Vam ne može osigurati liječenje anemije tim lijekom na račun zdravstvene ustanove (i na teret zdravstvenog osiguranja). Liječnik Vam može preporučiti liječenje eritropoetinom, ali u tom slučaju trošak liječenja morate snositi sami

Hemodijaliza (HD)
Mora Vam biti jasno da dijaliza nije lijek za bubrežnu bolest. Ona predstavlja proces za održavanje života koji na umjetan način zamjenjuje funkciju bubrega.
Postoje dvije vrste dijalize:
1. Hemodijaliza (HD)
2. Peritonejska dijaliza (PD)
HD uključuje odvođenje krvi iz tijela i njeno filtriranje u dijalizatoru. Bolesnik je cijevima (krvnim linijama) spojen na dijalizator koji kontinuirano odvodi krvi iz tijela, pročišćava je, otklanja višak tekućine i vraća krv natrag u tijelo bolesnika. HD obično traje 3-4 sata, najmanje 3 puta tjedno. Može se obavljati u centru za dijalizu ili kod kuće.
Redovita HD zahtjeva stalni pristup krvotoku koji omogućava da se krv odvodi iz tijela putem krvnih linija, prolazi kroz dijalizator i vraća u tijelo.

Postoje 3 vrste pristupa krvotoku:
1. Arteriovenska fistula
2. Arteriovenski graft
3. Centralni kateter
Arteriovenska fistula je najbolji način pristupa krvotoku za bolesnike koji su na redovitoj HD. Konstruira se kirurškim putem tako što se spoje arterija i vena, obično na podlaktici bolesnika. Nakon nekog vremena, najčešće oko mjesec dana, novostvorena fistula se može koristiti za dijalizu. Ona se mora punktirati posebnim iglama koje je spoje na krvne linije. Sama punkcija iglama uzrokuje bol prilikom punkcije, ali ona vremenom postaje potpuno podnošljiva za velik broj bolesnika zadebljanjem stijenke novostvorene fistule.
Arterivenski graft je umjetni umetak koji se kirurški stavlja između arterije i vene na koje se spaja na svojim krajevima, a postavlja se u potkožje.
Centralni kateter može biti privremen i trajan. Privremeni kateter se postavlja u slučaju nedostatka fistule ili grafta ili u slučaju nemogućnosti njihove punkcije. U najskorijem bi roku trebao biti zamijenjen fistulom ili graftom ili trajnim kateterom ukoliko prethodne dvije mogućnosti ne postoje.
Vaš će liječnik savjetovati najprikladniji pristup krvotoku za vas i savjetovati Vas što možete učiniti da vaš pristup krvotoku bode što kvalitetniji. Time se osigurava dobra kvaliteta hemodijalize koja je neophodna za održavanje vaših životnih funkcija.

Peritonejska dijaliza (PD)
PD je unutrašnja dijaliza. Zahtjeva posebnu tekućinu za pročišćavanje krvi koju nazivamo dijalizat. Dijalizat se uvodi u trbušnu šupljinu koja je obložena tankom opnom koja se naziva peritoneum. Dok je u trbušnoj šupljini, dijalizat uklanja otrove i višak tekućine iz krvi, a peritoneum pri tome služi kao filtracijska membrana. Nakon određenog vremena, dijalizat se odvodi iz trbušne šupljine.
PD se može vršiti danju ili noću. Kontinuirana ambulantna PD je ona koja se vrši 4-5 puta dnevno. Prije prve kontinuirane ambulantne PD potrebno je kirurškim putem postaviti stalni kateter (malog promjera, mekog materijala) u trbušnu šupljinu koji omogućava dovod i odvod dijalizata. Peritonejska dijaliza je prema suvremenim znanstvenim spoznaja najbolji način početnog liječenja ukoliko vaši bubrezi zataje u toj mjeri da je potrebno liječenje dijalizom.
Vaš će liječnik savjetovati Vas o najboljoj metodi dijalize u skladu sa Vašim zdravtsvenim stanjem i predložiti mjere za njeno optimalno odvijanje.

Transplantacija bubrega
Terminalni bubrežni bolesnici najveću korist imaju od transplantacije bubrega. Nakon uspješne transplantacije, bolesnik više ne treba dijalizu. Danas je oko 83 000 bolesniku u SAD na listi čekanja za transplantaciju bubrega. U Hrvatskoj oko 800 bolesnika čeka transplantaciju bubrega. Razvoj kvalitetnih lijekova protiv odbacivanja transplantata omogućuje dobru prognozu preživljavanja bolesnika s transplantiranim bubregom.
Da bi se izbjeglo odbacivanje transplantata, najbolji izvor bubrega je blizak rođak čiji tip krvi i tkiva najbliže odgovaraju bolasniku. Donirani organi od umrle osobe također daju dobre rezultate. Veliki izvor doniranih bubrega je od živih davatelja koji nisu u srodstvu, ali su u nekoj emotivnoj vezi s bolesnikom kao što su supruga, prijatelj ili poslovni suradnik. Preduvjet za takvu transplantaciju je dobra tkivna podudadarnost koja se ispituje posebnim testovima. Zahvaljujući dokazanim lijekovima protiv odbacivanja, transplantacija bubrega neovisno o vrsti davatelja danas predstavlja liječenje sa visokim stupnjem uspješnosti. Komplikacije nakon transplantacije bubrega ipak postoje, a najčešće su u svezi sa mogućim oštećenjem organizma snažnim imunosupresivnim lijekovima. Ipak, razvoj moderne farmaceutske industrije razvio je čitav niz lijekova koji smanjuju neželjene učinke imunospresivne terapije, koja se i sama razvija na način da suvremeni imunosupresivni lijekovi postaju učinkovitiji i manje štetni. Ipak put do tzv. imunološke tolerancije, kada će postojati mogućnost transplantacije bez štetnih pojava imunospresiva, još je dalek.
U svijetu se razvija i "xenotransplantacija". Taj oblik transplantacije istražuje mogućnost korištenja životinjskih organa, npr. svinje. To je područje još u povojima, ali klinička istraživanja vezana za taj oblik transplantacije daju nadu da ce se umanjiti potreba za darovanim organima u budućnosti.
Realnost
Ako se bubrežni bolesnici ne liječe dijalizom ili transplantacijom bubrega, postoji opasnost od smrtnog ishoda zbog nakupljanja toksina i viška tekućine u njihovom tijelu.
Sa porastom starosti populacije i povećanjem broja ostalih rizičnih skupina, povećava se incidencija terminalne bubrežne bolesti. Dijaliza i napredna terapija drže većinu terminalnih bubrežnih bolesnika na životu duže nego što se to moglo 2 desetljeća ranije.

Zaključak
Najveća nada bubrežnih bolesnika i onih koji o njima skrbe je u znanstvenom istraživanju. Kroz istraživanja u temeljnim i kliničkim zanostima te genetici, nefrolozi počinju rasplitati klupko uzroka mnogih bubrežnih bolesti te razumijevati njihovu međusobnu povezanost. Obveza prema znanstvenom istraživanju je naša najveća nada za konačno smanjenje troškova i patnji terminalnih bubrežnih bolesnika

3. Hemodijaliza
Što pacijenti, njihova obitelj i njegovatelji trebaju znati
Hemodijaliza (HD) je najčešći oblik liječenja bolesnika s terminalnim zatajenjem bubrega. Ako započinjete liječenje hemodijalizom, to znači da Vam je ostalo još samo 10-15% zdrave bubrežne funkcije. To nije dostatno da se organizam očisti od toksina i održi zdravim. U to vrijeme možete imati simptome kao što su anemija, mučnina, povraćanje, zamor i znojenje (poglavito dlanova, stopala i gležnjeva).
Važno je znati da hemodijaliza nije lijek za Vaše bolesne bubrege. Do trenutka kada Vam bude transplantiran zdravi bubreg, morat ćete biti liječeni nekim od oblika dijalize, ponekad i do kraja života. Neki su bolesnici živjeli 35 i više godina na hemodijalizi. Oni Vam mogu reći koliko je bitno strogo se držati rasporeda dijalize, propisane medikamentozne terapije i dijete da bi imali dug i kvalitetan život kao terminalni bubrežni bolesnik.

Kako se sprovodi hemodijaliza?
Gotovo 90% terminalnih bubrežnih bolesnika se dijaliziraju u centrima za dijalizu 3-5 sati tri puta tjedno. U većini centara se to čini po rasporedu ponedjeljak-srijeda-petak ili utorak-četvrtak-subota, a vremenski je to ujutro, popodne ili navečer. Za vrijeme hemodijalize se koristi poseban stroj i filter koji koji služe za pročišćavanje krvi bolesnika. To se čini preko operativno konstruiranog pristupa krvotoku, obično na ruci, ranije opisanog.
Dijalizna membrana dijeli filter u dva dijela. Prvi je za krv bolesnika koja se dovodi iz tijela i tu pročišćava od toksina, a zatim vraća nazad u tijelo. U drugom se nalazi tekućina koji zovemo dijalizat koji služi za Ťispiranjeť. Odpadne tvari iz krvi kao što su urea, kalij, kreatinin i višak tekućine prolaze kroz dijaliznu membranu i odvode se pomoću dijalizata.

Adekvatnost hemodijalize
U početku primjene kronične hemodijalize (60-tih i početkom 70-tih godina 20.stoljeća), nefrolozi nisu znali koliko je dijalize potrebno da bi se bolesnici održali zdravima. Nakon što su naučili na koji način održati krvne vrijednosti bitnih tvari, npr. kalija, optimalnim, postavio se problem kako bolesnike dugotrajno održati živim i zdravim. Bolesnici su patili od komplikacija kao što su infekcije i upala.
Otkriveno je da se mnoge od tih komplikacija mogu umanjiti ili čak ukloniti duljim vremenskim intervalom same dijalize (8-12 sati), pa su bolesnici to prihvatili u nadi da ih čini relativno zdravijima. Nefrolozi su uočili da njihovi pacijenti neće prihvatiti dulji vremenski interval dijalize i počeli su istraživati vrijednosti ili Ťmarkereť koji će im pomoći da točnije odrede adekvatnu količinu primljene dijalizne terapije.

"Markeri" adekvatnosti dijalize
Slijedeći neke od "markera", liječnici su pronašli način preciznijeg odeđivanja adekvatnosti dijalizne terapije.
• Ureja ili nivo ureje u krvi: Ureja je otpadni produkt proteina koje uzimamo hranom, probavljamo i razgrađujemo i koja se normalno izlučuju urinom. Nefrolozi su otkrili da je bolesnik u lošijem stanju što mu je nivo ureje u krvi viši. Ureja je mala molekula koja se uklanja putem dijalizne membrane. Kod dijalizne sheme ponedjeljak-srijeda-petak, nivo ureje u krvi je najviši u ponedjeljak prije dijalize, a najniži u petak nakon zadnje tjedne dijalize.
• Kt/V: Dva poznata nefrologa su otkrili jednostavnu formulu za mjerenje dijalizne terapije. "K" je "klirens" ureje u mililitrima na minutu. Ťtť je Ťvrijemeť u minutama, a "V" je volumen tjelesne tekućine u litrama. Budući da se u formuli koristi individualni volumen tjelesne tekućine svakog pacijenta, pribjeglo se "standardizaciji", jer pacijenti koji su jednako teški mogu imati različit volumen tjelesne tekućine. Stručnjaci su preporučili vrijednost Kt/V od 1,2 ili više kao optimalnu za adekvatnu diajlize.
• Kinetički model ureje: koristi vrijednost Kt/V za određivanje i mjerenje dijalizne terapije. Taj "marker" koristi nivo ureje u krvi prije i nakon dijalize, vrši analizu metabolizma proteina i prikazuje količinu proteina koju bolesnik trenutno ima u svojoj prehrani. U početku su liječnici mislili da je bolesniku bolje ako uzima manje proteina u svojoj prehrani. Daljnja su istraživanja pokazala da je bolje da bolesnik konzumira više, a ne manje proteina. Bilo kako bilo, danas je stav medicine takav da se bolesnicima s dijelom ostatne bubrežne funkcije savjetuje ograničan unos proteina da bi se ta funkcija očuvala zdravom. Vrlo je važno da se savjetujete sa svojim nefrologom o količini proteina u prehrani koja je najadekvatnija za Vas.
• Omjer eliminacije ureje: Eliminacija ureje, kao krajnji rezultat dijalize, je mjera kojom se određuje efikasnost eliminacije odpadnih produkata metabolizma iz tijela. Taj se "marker" izražava u postocima. Značajne svjetske zdravstvene institucije preporučuju 65% ili više i mjeri se obično jednom mjesečno. Omjer eliminacije ureje od 65% je ekvivalent vrijednosti Kt/V od 1,2. Omjer eliminacije ureje od 65% i vrijednost Kt/V od 1,2 su najoptimalnije vrijednosti adekvatnosti dijalize. Brojne su studije pokazale da bolesnici s trajno nižim Kt/V ili nižim omjerom eliminacije ureje imaju veće zdravstvene probleme i veći rizik od smrtnog ishoda.
Kućna hemodijaliza
Unazad nekoliko godina, sve je više bolesnika i nefrologa uočilo prednosti sprovođenja dijalize u vlastitom domu, ako zato postoje mogućnosti. Nekoliko je stotina znanstvenih radova objavljeno na tu temu u zadnja tri desetljeća. Bolesnici se nauče da obavljaju hemodijalizu tri puta tjedno kod vlastite kuće. Neki bolesnici prakticiraju dnevnu ili noćnu hemodijalizu (6-7 puta tjedno). Podaci govore da bolesnici, koji se dijaliziraju dulji vremenski interval više puta tjedno kod kuće, žive dulje od onih koji to čine tri puta tjedno u centrima za dijalizu.

Zaključak
Ispravnim planiranjem liječenja hemodijalizom, kontinuiranim praćenjem bolesnika od strane medicinskih sestara i pod stalnim nadzorom liječnika, veliki broj bolesnika nauči živjeti uz dijalizu sa zadovoljavajućom kvalitetom života.

4. Peritonejska dijaliza
Termini hemodijaliza i peritonejska dijaliza se rabe iz praktičnih razloga da bi se opisala dva različita oblika uklanjaja uremijskih toksina iz krvi. Obje metode su u biti dijaliza kojom se uklanjaju štetni produkti metabolizma iz krvi koji se nakupljaju u organizmu zbog zatajenja bubrega.
Hemodijalizom uklanjamo štetne produkte postupkom filtrafije krvi izvan tijela (ekstrakorporalna filtracija), a peritonejskom dijalizom filtriramo te tvari unutar samog tijela (intrakorporalna filtracija).

Dijalizat i membrana
Hemodijalizom i peritonejskom dijalizom uklanjamo toksine na taj način da krv dovedemo u kontakt s otopinom koja ne sadrži čestice koje želimo ukloniti iz tijela i koja ima sastav sličan normalnoj plazmi bolesnika. Ta se otopina naziva dijalizat. Dijalizat i krv su odijeljeni dijaliznom membranom koja propušta molekule toksina iz krvi u otopinu. Pore u dijaliznoj membrani dopuštaju prolat toksina iz bubrega, ali istovremeno ne dopuštaju prolaz većih molekula i stanica kao što su leukociti, eritrociti, tjelesni proteini i trombociti.
Kod peritonejske dijalize funkciju membrane ima peritoneum koji prekriva crijeva s vanjske strane. Ta je membrana bogata tankim krvnim žilama i dopušta prolaz toksina u trbušnu/peritonealnu šupljinu. Kada je dijalizat u trbušnoj šupljini, toksini se nakupljaju u njemu i na taj način odvajaju iz krvi. Ti se nakupljeni toksini odvode iz tijela i odbacuju. Nakon toga se novi dijalizat uvodi u trbušnu šupljinu i cijeli se postupak ponavlja.

Ultrafiltracija
Bubrezi iz tijela odvode toksine i višak tekućine koji unosimo hranom i popijenom tekućinom. Taj se proces odvija također i na hemodijaliznoj membrani (zovemu ju još i umjetni bubreg), ali i u trbušnoj šuljini kod bolesnika koji se liječe peritonejskom dijalizom.
U hemodijalizi to postižemo pomoću razlike tlakova na dijaliznoj membrani između krvi i dijalizata, pa višak tekućine iz krvi prelazi u dijalizat i na taj se način odvodi iz tijela. U peritonejskoj dijalizi ultrafiltracija se postiže dodavanjem nekih molekula koji nisu štetne u dijalizat. Time stvaramo negativan osmotski tlak koji povlači vodu iz krvne struje u trbušnu šupljinu u kojoj je dijalizat. Dijalizat se zatim odvodi iz tijela.
Spomenute molekule su uglavnom šećer (glukoza), ali se mogu koristiti i proteini. Nekoliko se molekula glukoze može spojiti pomoću polimera.
Količina odstranjene tekućine se može regulirati kako promjenom koncentracije osmotskih molekula tako i promjenom frekvencije izmjena dijalizata. Postoji nekoliko vrsta PD, ali se one razlikuju samo u mehanizmu ulijevanja dijalizata i duljini vremena u kojem dijalizat ostaje u trbušnoj šupljini.

Kontinuirana ambulantna peritonejska dijaliza (CAPD)
U ovom se postupku dijalizat ulijeva u trbušnu šupljinu silom gravitacije iz plastičnog spremnika. Nakon toga se ulazna cijev odvaja i dijalizat ostaje u trbušnoj šupljini dulje vrijeme, obično 4-6 sati danju i 8 sati noću. Obično je u kontinuiranoj peritonejskoj dijalizi dovoljno 4-5 izmjena dijalizata dnevno.
U ovoj metodi nije potrebna nikakva tehnologija. Bolesnici mogu nesmetano obavljati svoje dnevne i noćne aktivnosti. Budući da protok krvi preko peritoneuma nije toliko velik, kao što ga možemo postići van tijela kroz dijalizator, dijalizat mora biti u stalnom kontaktu sa krvi kroz dan i noć. Bolesnici nisu povezani sa strojem i mogu slobodno hodati i obavljati uobičajene aktivnosti za vrijeme dijalize.
Automatizirana (APD) i noćna isprekidana peritonejska dijaliza
Automatizirana peritonejska dijaliza zahtjeva uređaj s grijačem i "tajmerom" koji je spojen na bolesnika tijekom noći. Takva modificirana peritonejska dijaliza automatski puni i prazni trbušnu šupljinu po zadanom rasporedu. Brža izmjena omogućuje istovremeno uklanjanje toksina i bolesnik je spojen za uređaj samo 8-10 sati noću, za vrijeme spavanja. Dijaliza se odvija noću, dok za dan preostaje obično samo jedna izmjena dijalizata. Ta se dnevna izmjena vrši kako bi se što više toksina uklonilo iz organizma i održalo ga zdravim.
Druga se vrsta peritonejske dijalize naziva noćna isprekidana peritonejska dijaliza. Ovom se modifikacijom trbušna šupljina drži praznom tijekom dana, a višestruke automatske izmjene dijalizata se vrše noću dok bolesnik spava.

Zaključak
Početak dijalize predstavlja događaj koji mijenja život.
Peritonejska dijaliza se vrši individualno, danju ili noću. Omogućuje neovisnost, osobnu kontrolu, prilagodljiv raspored izmjene dijalizata.i lagodnost pri putovanjima. Hemodijaliza se vrši prema točno određenom vremenskim rasporedom, koji obično nije praktičan bolesniku, ali je praktična lakoća izvođenja samog postupka. Hemodijaliza sama po sebi ne zahtjeva dnavnu obvezu, već obavezu tri puta tjedno i obično je zbog toga draža bolesniku. Putovanja su mnogo teža bolesnicima na hemodijalizi.
Kada bolesnik treba dijalizu za održavanje života, mentalni efekti toksina u krvi mogu biti dovoljno štetni da smanje bolesnikovu sposobnost da odluči koja je dijalizna metoda najbolja za njegovu kvalitetu života. Vaš će liječnik preporučiti Vam najprikladniju metodu dijalize prilagođenu Vašem zdravstvenom stanju.

5. Transplantacija bubrega
Bolesnici s kroničnim zatajenjem bubrega i kompletnim gubitkom bubrežne funkcije trebaju dijalizu ili transplantaciju bubrega da bi se održali na životu. Prije nego započnu s dijalizom ili transplantacijom trebali bi biti informirani što im donosi svaka od te dvije terapijske metode. Važno je bolesnicima koji nisu još na dijalizi kazati da bi mogli biti kandidati za transplantaciju prije nego započnu s dijalizom, pogotovo ako već imaju adekvatnog živog donora.
Pretrage potrebne za transplantaciju bubrega su u mnogo čemu jednake s onima koje bolesnik treba napraviti za početak dijalize. To uključuje izbor transplantacijskog centra, transplantacijskog postupka i zdravstvenog tima.

Izbor transplantacijskog centra
Jedan od najbitnijih čimbenika u izboru transplantacijskog centra je blizina centra od mjesta prebivališta bolesnika. Bolje je da je što bliže bolesnikovu domu. U Hrvatskoj je upravo tako i organizirana transplantacija, pa se opna obavlja u centru koji je najbliži mjestu boravka i dijalize bolesnika. U osnovi, kompetentnost transplantacijskih centara u našoj zemlji je podjednaka.

Jednostavan zahvat
Transplantacija bubrega je jednostavan zahvat za gotovo sve odrasle bolesnike (kod male djece je tehnički zahtjevniji).
Operativni zahvat se gotovo uvijek izvodi kroz inciziju u donjem dijelu trbuha. U tom se zdjeličnom dijelu nalaze arterije i vene koje se koriste za opskrbu krvlju budućeg transplantata. Desno od tog područja se nalaze mokraćni mjehur, a tuda prolazi ureter koji prenosi urin iz bubrega i lako se prišije za mjehur. Kirurg gotovo nikada ne vadi bolestan bubreg iz bolesnika, osim ako za to postoji poseban razlog, a transplantat se nikada ne smješta u isto područje gdje je bolestan bubreg.

Lijekovi protiv odbacivanja transplantata
Postoperativni oporavak nastupa obično dva do sedam dana provedenih u bolnici, a za to vrijeme bolesnik prima lijekove protiv odbacivanja transplantata (imunosupresivi). Lijekovi i njihove kombinacije koja se danas daju su veoma uspješne protiv odbacivanja transplantata, ali odbacivanje može nastupiti i uz odgovarajuću terapiju. Akutno i ozbiljno odbacivanje je danas mnogo rjeđe nego u prošlosti i može se na vrijeme zaustaviti. Svi bolesnici koji primaju lijekove protiv odbacivanja moraju slijediti terapijski plan što je moguće preciznije. To je važno zbog toga što je danas jedan od najčešćih uzroka odbacivanja transplantata upravo nepoštivanje terapijskog plana od strane bolesnika.
Većina transplantacijskih centara imaju izvrsne terapijske programe u kojime se koriste lijekovi protiv odbacivanja transplantata. Postoje određeni imunosupresivni protokoli koji koriste najsuvremenije lijekove protiv odbacivanja. Svaki bolesnik može primati dva, tri ili čak četiri lijeka protiv odbacivanja.
Transplantacijski tim liječnika
Transplantacijski tim liječnika se obično sastoji od više specijalista različitih specijalnosti. To su kirurg, nefrolog, transfuziolog i druge specijalnosti sa posebnim interesom za transplantaciju kao što su kardiolog, infektolog, pulmolog, gastroenterolog i drugi. Osim njih, uključeni su klinički transplanatcijski koordinator, posebno educirani medicinski tehničari, socijalni radnici i ponegdje dijetetičari. Svi su oni neophodni za dobar ishod transplantacije.

Prehrana nakon transplantacije
Način prehrane nakon transplantacije je različita u odnosu na prehranu u predhodnom razdoblju. "Bubrežna dijeta" prije transplantacije je različita od one nakon nje. Razlog tome je povećana opasnost od nastanka šećerne bolesti nakon transplantacije. Stoge se dijeta zasniva na smanjenom unosu koncentriranih šećera i masnoća, a normalnom unosu bjelančevina.
U slučaju odbacivanja transplantata i pogoršanja funkcije, jedan od načina liječenja je i adekvatna prehrana koja je slična onoj na dijalizi.

Način života nakon transplantacije
Nakon dugotrajne kronične bubrežne bolesti, period nakon transplantacije bubrega bitno poboljšava kvalitetu života bolesnika. Mnogi bolesnici žele biti tjelesno aktivni što uključuje vježbanje, seksualnu aktivnost i povratak na radno mjesto. Za sve to, pojedini bolesnik treba potražiti savjet od članova transplantacijskog tima. Dobro je to da se većina bolesnika vraća u normalan način života nakon transplantacije.
Svaka tjelesna aktivnost ako se postupno pojačava je korisna. Za većinu bolesnika nema prepreke za normalnu seksualnu aktivnost 4-6 tjedana nakon transplantacije. Žene generativne dobi trebaju izbjegavati trudnoću godinu do dvije nakon transplantacije. Upotreba oralnih kontraceptiva je dozvoljena uz suglasnost izabranog ginekologa. Većina žena koje su zatrudnile nakon transplantacije, imale su normalnu trudnoću, porod i zdravu djecu.
Prednosti transplantacije
Prednosti moderne transplantacije uključuju sve rjeđe odbacivanje transplantata i gubitak njegove funkcije. Sloboda kretanja, neovisnost o dijalizi, povratak na radno mjesto, normalne tjelesne aktivnosti te uravnotežena prehrana, najveća su prednost koju bolesnici žele nakon uspješne transplantacije.

Komplikacije transplantacije
Svaki način liječenja ima svoje komplikacije, pa tako i transplantacija. Neuspjeh transplantacije i neprihvaćanje novog bubrega od početka, najteža je komplikacija. Srećom, događa se rijetko. Ona zahtijeva nastavak liječenja dijalizom.
Nakon uspješne transplantacije moguće komplikacije su povišenje krvnog tlaka, šećerna bolest kao i niz drugih mogućih poremećaja metabolizma kao što su povišenje masnoća u krvi, pogoršanje jetrene funkcije i povećanje tjelesne težine. Većina tih komplikacija nastaje kao posljedica uzimanja lijekova protiv odbacivanja transplantata koje je neophodno uzimati dok god transplantirani bubreg vrši svoju funkciju. Kasne komplikacije jesu podložnost infekcijama, virusnim i bakterijskim te veća mogućnost nastanka tumora, posebno kožnih tumora i limfoma. Stoga su neophodne redovite liječničke kontrole prema preporukama koje svaki bolesnik dobije nakon transplantacije.
Transplantacija bubrega je samo jedan način liječenja kroničnog bubrežnog bolesnika. Međutim, u mnogih bolesnika kod kojih postoje zapreke za transplantaciju bubrega i kod kojih se može očekivati ranije pogoršanje zdravstvenog stanja nakon transplantacije, moderna dijaliza je liječenje izbora.

Budućnost transplantacije
Moderne kirurške tehnike, kao što su laparoskopska metoda te novi imunosupresivni lijekovi, poboljšat će rezultate transplantacije u budućnosti. Nove mogućnosti genske terapije također će omogućiti potpuno nove načine liječenja kronične bubrežne bolesti.

napisao: Mr.sc.dr. Sanjin Rački
izvor: http://www.svjetskidanbubrega.org

Nefropatija

Bolesti bubrega
Dijabetička nefropatija
Dijabetična nefropatija je složen poremećaj bubrega, koji se javlja kao jedna od kasnih komplikacija diabetes mellitusa (šećerne bolesti) uz retinopatiju i neuropatiju. 


Osnova ove bolesti su promjene glomerularnih i drugih kapilara i arterijskih grana. U sklopu ove nefropatije učestvuju i druge bubrežne bolesti koje prate dijabetes kao što su hronični pijelonefritis, papilarna nekroza, ateroskleroza itd.

Nefropatija je manifestacija opšteg poremećaja kapilara koja se javlja kod dijabetesa. U glomerulima vidimo difuznu interkapilarnu glomerulosklerozu, odnosno nakupljanje eozinofilnog matriksa u mezangijumu. Druga vrsta glomerularnih promjena je povećanje mezengijalnog matriksa u centru jednog ili više perifernih lobula.

U anamnezi kod juvenilnih dijabetičara saznajemo da se proteinurija kao glavni znak dijabetične nefropatije javila najranije 10 godina iza početka bolesti. Dijabetičnu glomerulosklerozu možemo uspješno dokazati posredno, pomoću dijabetične retinopatije, jer se one javljaju zajedno.

Biopsija bubrega je dijagnostički potrebna kod bolesnika bez retinopatije i bolesnika sa dijabetesom koji traje manje od 10 godina. Stvarna dijagnoza nije teška ako imamo podatak da dijabetes traje duže od 10 godina i da postoje nefrotski sindrom, retinopatija, neuropatija i karakterističan nalaz biopsije bubrega.
Terapija do danas još nije konačno definisana.

U budućnosti se očekuje napredak u terapiji primjenom "vještačkog pankreasa" i presađivanja ćelija pankreasnih ostrvca. Pojava dijabetične nefropatije otežava liječenje samog dijabetesa, jer se antidijabetična sredstva dijelom izlučuju putem bubrega.
izvor: www.medicina.ba

Bubrežna insuficijencija

Bolesti bubrega
Bubrezi iz krvi uzimaju višak vode i nepotrebne materije i pretvaraju ih u urin. Urin (mokraća) se zatim oslobađa iz organizma. Većina ljudi imaju 2 bubrega. Osoba može živjeti i biti zdrava i sa jednim bubregom.
Funkcije bubrega:
oslobađaju višak vode i nepotrebne materije,
prerađuju tečnost i hemijske materije koje su potrebne organizmu,
kontrolišu krvni pritisak,
kontrolišu tjelesne hormone koji stvaraju nove crvene krvne ćelije.

Otkazivanje rada bubrega se također zove renalna insuficijencija. Ako bubrezi prestanu vršiti svoju funkciju, višak tjelesne tečnosti i nepotrebne materije se ne mogu osloboditi iz organizma. Do toga može doći usljed bolesti ili oštećenja nastalog zbog povrede. Postoje 2 vrste otkazivanja rada bubrega: akutna i hronična.
Akutno otkazivanje rada bubrega
Akutno otkazivanje rada bubrega je iznenadni gubitak funkcije bubrega koji traje nekoliko sati ili dana. 

Uzroci mogu biti:
ozbiljne upale (infekcije),
ozbiljne opekotine,
povreda ili smanjenje dotoka krvi u bubrege,
nizak krvni pritisak,
začepljenje urinarnog trakta,
otkazivanje rada srca,
hemijsko trovanje ili trovanje drogom.
Često se stanje sa bubrezima može poboljšati ako se uzrok problema pravovremeno otkrije i liječi.

Hronično otkazivanje rada bubrega
Do hroničnog otkazivanja rada bubrega dođe kada bubrezi polako izgube svoju funkciju. To je doživotno oboljenje koje se ne može poboljšati.

Uzroci mogu biti:
oboljenja kao što su dijabetes, visok krvni pritisak i srčana oboljenja,
bubrežni kamenac,
začepljenje ili problemi sa urinarnim traktom,
lupus - autoimuno oboljenje,
skleroderma - bolest kože i vezivnog tkiva,
hronične upale (infekcije),
upotreba droge,
otrovi.

U znakove hroničnog otkazivanja rada bubrega spadaju:
oticanje šaka, lica ili stopala,
promjene učestalosti mokrenja,
osjećaj velike premorenosti ili iznemoglosti,
glavobolja i zbunjenost,
mučnina ili povraćanje,
gubitak apetita,
ubrzano disanje,
svrab kože.

Hronično otkazivanje rada bubrega se ne može izliječiti, ali se može liječiti promjenom ishrane i lijekovima. Kada bubrezi izgube najveći dio svoje funkcije, što se zove zadnjom fazom renalne insuficijencije, nekoliko dana u sedmici se radi dijaliza bubrega. Transplantacija bubrega također može biti opcija za liječenje ove bolesti.
Izvor: www.healthinfotranslations.org
www.medicina.ba